Haiku Bebić Luke

Našeg čovjeka u domovini najčešće drže za budalu. To nije ugodno, ali ne boli. Našeg čovjeka u domovini nekad drže i za jajca. To je puno gore i boli.

Ali kad naš čovjek ode u bijeli svijet, tamo ga nitko ne drži ni za što i tad našem čovjeku nema ravna na planeti. Nema tog čuda, dame i gospodo, koje on tada nije u stanju izvesti! Na svjetskom tržištu rada pratimo ga, našeg čovjeka, kako na surovoj njemačkoj sceni izlazi iz vlaka kao siromašni dotepenec. S gaćama na štapu i srcem većim od Svetog Jure na Biokovu, ravno sa štutgartskog banhofa kreće prema pogonima “Mercedesa”. Uskoro ga uočavamo kako, u šefovskoj kuti s glasovitom zvijezdom – najpopularnijim socijalističkim obilježjem u gastarbajterskoj populaciji – skromno ali samopouzdano obavlja važan posao predradnika.

U Parizu on započinje novi život kao galantar, ali to je samo privremeno. Dok si rekao “šeks” eto ti njega kod “Coco Chanel” – učas posla vodi on najvažnije sektore modne industrije! Odmah po dolasku na dokove New Yorka on je dizaličar, a već preksutra broker koji na Wall Streetu trguje vrijednosnicama.

A u Japanu? Našeg čovjeka kojega u domovini neki drže za lakrdijaša, a premijerka za jajca, u Japanu drže za ozbiljnog predsjednika parlamenta. Još na Plesu on je obični predsjednik Sabora – “obično malo jadno drvo” – šarlatan kojega doma svi optužuju da ne zna čestito beknuti hrvatski književni jezik i tjeraju ga da bere mandarine, a dok si tresnuo dlanom o dlan, u Zemlji Izlazećeg Sunca on ispaljuje haiku i na teškom i blatnjavom gostujućem terenu postaje neprijeporna lirska veličina.

Glasoviti pjesnici

To je naš čovjek, drug i barba Luka, kad ga se oslobodi domovinskih okova. Briljira! Ovako ide njegov, sad već legendarni uradak:
Zmija gleda žabu
Žaba plače
Jadna žaba…

Japanska publika bila je, kažu, oduševljena. Nisu mogli vjerovati da im gost iz Zemlje  Izlazećeg Mraka tako vješto žonglira njihovom poezijom, kao da je rođen u Fukuoki.

Barba Luka prešutio je, doduše, Japancima da u našoj domovini već postoji tradicija lapidarne poezije. Glasoviti pjesnik koji je, kako neki kažu, djelovao na prelasku iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće, Tomislav Merčep, napisao je, recimo, ovu pjesmicu:

Dok je nešto manje poznati stvaralac Joso Živković u “Hrvatskom slovu” objavio dragulj refleksivne poezije, potresnu pjesmu “Gradilište”, u kojoj se koriste još skromniji lirski rekviziti:
Kamen po kamen
Kamenjar
Misao po misao
Ludnica

Čuveni hrvatski književnik Ante Tomić pokušao je, pak, ugraditi haiku i u tradiciju Dalmatinske zagore:

Nije, dakle, barba Lukina poezija nikla baš sa zelene livade, nego sa dobrano nagnojenog tla. Štoviše, u Hrvatskoj skoro svi ponekad napišu poneki haiku. Na primjer, Jadranka Kosor – mrska šefica društva s neograničenom neodgovornošću koje se lažno predstavlja kao hrvatska vlada – upravo je ispisala svoj!
Sada sam uzjahala konja,
držim čvrsto uzde
pravi smjer

A autorica – to ovdje svi znaju – barba Luku gleda kao zmija žabu. Jednom se čak i izderala na njega, što ni Sanader ni Tuđman, premda okorjeli despoti, nikad nisu učinili. Jadna žaba.
Oporba je kritizirala njen program, pogađate, opet u formi haikua:
Vidjela žaba
Kuju se konji
Digla nogu…

Predsjednik Hrvatskog sabora, sad vidimo, u Japanu je izrekao više od haikua: on je  podignuo optužnicu protiv svoje domovine!

Kinezima prodao svilu

Barba Luka postao je hodajuća kaznena prijava za sve koji guše naše talente i ne daju im da doma razviju sve svoje potencijale. Naročito gospodarske.

“Mi ne idemo tamburati i u puko razgledavanje”, objasnio je novinarima. “Ne razgovaramo mi samo o odnosima između parlamenta, nego tu iskrsavaju i brojne druge teme. Posebno gospodarske. I ti su razgovori nekako slobodniji nego kad su u pitanju nositelji izvršne vlasti, nema tu strogog diplomatskog protokola…”, otkrio je male tajne velikih majstora kuhinje.

Ovdje, kod kuće, bio je sputan, stalno je nešto frfljao, mrmljao, muljao, zujao, zvečao, uzimao glasnogovornika, a vani bi postao – zvijer. Čim bi malo provirio nosom van, odmah bi mu talenti izbili po cijelom tijelu!
Čovjek koji je Japancima prodao haiku, njihovim zapadnim susjedima sad želi prodati – svilu. Za novine se prisjetio kako da je Kinezima pričao o Marcu Polu, rođenom na Korčuli, što ih je fasciniralo, te predložio da jedna naša tvrtka s jednom njihovim firmom proizvodi kravate. S njima bi mogli omotati Kineski zid. “Kad bi 300 milijuna Kineza nosilo te kravate, to bi bio posao! Mislim da će naši iz tvrtke ‘Croata kravata’ ići u Kinu i omotati kravatom neke objekte kao kod nas Arenu u Puli”, otkrio je haiku klasik. A ako je Japancima prodavao haiku, Kinezima svilu, Eskimima led, zar će takvom čovjeku biti problem Hrvatima prodati domaću lirsku klasiku – muda pod bubrege?! Pa i više od toga.

S barba Lukom svi ćemo propjevati:
Mi gledamo Luku
Luka gleda nas
Jadni mi!