Kampanja u službi radnika

Komercijalni oglasi, to nam je valjda svima već jasno, onaj su najviši razlog postojanja medija uopće. Naročito je tomu tako ondje gdje je taj prioritet neizgovoren, gdje ostaje zaklonjen kao potisnuti motiv u neprobavljenom ostatku kolektivne, društvene svijesti. U jednoj Hrvatskoj, recimo, nitko nas neće posebno upozoriti da su novine što ih kupujemo zapravo prvenstveno ambalaža za marketinški sadržaj s logotipima najvećih oglašivača i sigurnosnim čepom, ali će kadšto javnim prostorom ipak prokolati informacija o golemom udjelu reklamnog biznisa u ukupnom prihodu medija pozicioniranih između političara, kapitalista i – potrošača.

Uslijed takvog poretka vrijednosti i klasični novinarski proizvod – vijest, reportaža ili komentar – nužno je pretrpio transformaciju radi interesnog prilagođavanja okolišu, te sve više i sam podsjeća na reklamu, naime, s tek nešto diskretnije istaknutim brendom. Mogućnosti svakovrsnog oglašavanja utoliko su neiscrpne; cjelokupna djelatnost koja se u osnovi svodi na plasiranje što opojnije, a dekriminalizirane laži o najboljem deterdžentu, kamatnoj stopi ili stranačkom programu, toliko je fleksibilna i napredna da ispada kako budućnost nije pred njom, nego već iza nje i pod kontrolom. U tom je svijetu kraj povijesti fakat realiziran.

Oni koji usprkos tako vedrom diktatu mukotrpno žive svoje mjesečne cikluse spajanja kraja s krajem, pa ne uspijevaju dohvatiti bezvremenu sreću oplođenog profita što ga danomice slavi naš unosni agitprop, znaju kako stvarnost temeljena na prodaji vlastitog rada i odricanju od javnih dobara izgleda kudikamo drukčije. Jedino je pitanje što mogu, žele i uspijevaju napraviti s tim bolno empirijskim saznanjem. Iskustva su raznovrsna, no posljednje razdoblje u Hrvatskoj odlikuje se intenzivnijom aktivnošću i pojačanim interesom za spomenute aspekte društvenog života koji su ovdje tako dugo bili marginalizirani, čak izgurani preko ruba vidnog polja.

Sve je više primjera, dakle, eksplicitne radničke borbe, makar još često bila rudimentarnom, kontra opisanog diskursa i prakse u izvedbi gornjih centara moći. U reklamama koje služe kao instrument široko zapasane korupcije, njihova dobrobit ionako nije ukalkulirana, oni su isključeni iz razdiobe plodova svog rada. Izdani od poduzetnika, vlade, zakonodavca, pravosuđa, opozicije, udruga, sindikata, sad reagiraju posezanjem za dijelom onoga što im pripada, nerijetko primorani blokirati poduzeća u kojima rade. Jer, štrajkovi glađu, primjerice, nekad jesu efektan čin, ali se besmisleno njima boriti protiv onoga tko te već hotimično izgladnjuje.

Ovaj tjednik stoga upravo takvim slučajevima posvećuje svoju posebno koncipiranu marketinšku kampanju, sasvim nekomercijalnu i samoinicijativnu. Njima i njihovoj iz hibernacije probuđenoj klasnoj svijesti, sa željom da ih više nikad ne uspava naracija zvana nacija, ili slične reklamne podvale iza kojih se obično odvija pljačka. Eliminaciju našeg komercijalnog interesa u tom okviru postavljamo kao politički čin spuštenoga garda, kaneći bit plaćenih oglasa u našim medijima dekodirati kao političku mimikriju, najopasniju baš onda kad se gradi apolitičnom. Bar nam oglasni prostor nije značio problem, jer ni za “Novosti” u toj igri nema pristupa.