Koga svrbi taj se češe!

Bauk kruži Jugoslavijom – bauk titoizma! Stanimo malo, sredimo se: tko je ovdje lud, skribent ili čitatelj? Vjerojatno nema obrazovanijeg čitatelja, koji u ovoj rečenici neće prepoznati (lošu) parafrazu prve rečenice kojom počinje epohalno glasoviti “Manifest komunističke partije” Karla Marxa i Freidricha Engelsa, iz 1848. g. (prijevod Moše Pijade iz 1933. g., a povodom 150. g. dotičnoga pamfleta, u redakturi Borisa Budena, pretiskao ga je zagrebački “Arkzin” 1998.): “Bauk kruži Europom – bauk komunizma.”

Tako, brale/bre: za Evropu i komunizam to je još važilo prije tih pustih godina, ali kakve s time ima veze ova parafraza. Ima, utoliko što nas svrbi ono – nepostojeće: kao što osobu kojoj je amputirana noga ili ruka povremeno zna zasvrbjeti upravo ono što nema, tako je avet titoizma natjerala nepostojeću Jugu da se češe tamo gdje je (ne) svrbi. Fantomski titoizam kruži po svim zemljicama koje je nekoć  stvarno (ne-fantomski) objedinjavao i tjera ih da ga prepoznaju i priznaju. Otkinuti ud (molim, bez ikakve morbidne asocijacije na amputaciju jedne noge J. B. Tita) zahtijeva svoje priključenje tjelesnoj cjelini, jer takva je njegova fantomska imaginacija. No, ako to, donekle nategnuto, važi uza titoizam, što ćemo s Jugoslavijom koje (više) nema? Pa, ona je također neka vrsta fantomske boli, nepostojeće mjesto svih razjedinjenih zemljica, mjesto koje sve one moraju svako malo počešati, budući da ih svrbi ono što im nedostaje. Ovo je, na kraju, potpuno rasulo suluda konstrukcija: jedan bauk ili avet kruži avetinjskim pejsažom, što će reći da (ne)postojeći titoizam kruži (ne)postojećom Jugoslavijom. Tko je ovdje lud? Svi mi, zajedno, što se najbolje vidi u posljednje vrijeme, kad su sve razjedinjene zemljice osjetile studen na pustarama povijesne zbiljnosti, pa se o 20. obljetnici svoga razdvajanja i oko 30. obljetnice smrti J. Broza (4. V. 1980.) češkaju tako sumanuto (sad po svojim nepostojećim udovima, sad međusobno) da bi to, sa strane gledano, bilo komično, da nije tužno, žalosno i bolno. Fantomski titoizam izgreben je do krvi, ne bi li se iz njega iscijedila koja kap anti-titoizma. Ali, sad je kasno i dojučerašnje kukavice presvučene u lešinare uzalud kriješte nad bijelim mramorom, višetonskom, navodno “masonskom” grobnom pločom u “Kući cvijeća”.

“Sva naknadna objašnjenja padaju u vodu i posve su deplasirana i neuvjerljiva pred jednostavnom činjenicom da anti-titoizam nije postojao na vrijeme.” (Ovako neskromno citiram iz jednog polemičkoga eseja moje malenkosti, pod naslovom “Maršal iz napoleonovskoga vica”, a objavljenoga u zagrebačkim novinama “Metro”, svibnja 1993. g., dakle u ono tuđmanovsko vrijeme kad o J.B.T.-u nije bilo uputno govoriti i pisati dobro, a nekmoli loše. Ovoj rečenici iz 1993. mogu sada nadovezati, što je onda bilo ispušteno, kako “anti-titoizam nije postojao na vrijeme”, pogotovo i nikako u Hrvatskoj, dok je u Srbiji, tj. u Beogradu i na toj liniji otpora itekako djelovao jedan građanski “Odbor za obranu slobode misli i izražavanja”, posebno aktivan između 1984. i 1989. g., a na njihovim sam zasadama, u to vrijeme, kao simpatizer iz marginalne Hrvatske, pokušavao razvijati neke vlastite smušene ideje). No, citiram tekst iz 1993.

“Oni, od kojih bi se to trebalo očekivati dok je grmjelo, recimo intelektualci svih vrsta i profila, predstavljali su relativno najviše i najlakše potkupljivi sloj u Titovoj mješavini naroda i narodnosti, jer su se trpjeli i mirili kao rogovi u vreći. Likvidiravši ostatke građanske klase pri isteku Drugog svjetskog rat, nesmiljeno razračunavši sa svim oblicima opozicije izvana, kao i s ‘frakcijama’ unutar vlastitog pokreta, titoizam je uspio pacifizirati sve moguće nemire u redovima svojih mislilaca i pjesnika, pseudo-ljevičara i boema, salonskih revolucionara i katedarskih intriganata… (…) Ne treba zaboraviti da su manje-više svi jugo-intelektualci i kulturnjaci bili reciklirani kroz partijsko članstvo, utoliko što su prošli kroz njegov stroj za mljevenje individualnosti!… Cjelokupna je jugo-inteligencija bila totalno potkupljena, uživajući u skali privilegija, posve u skladu s vlastitim servilnim mentalitetom… Je li titoistički režim, dakle, bio samo njegova osobna vladavina ili i diktatura ‘pretorijanaca’, koji su hinili da ispune njegove naslućene želje… to ostaje i dalje za politološko-filozofijsku diskusiju, ali spomenute kontradiktornosti, kroz prizmu ‘brzoga zaborava’ prijete obezvrjeđivanju bilo koje paušalne skice. Spomenuti je zaborav iz jednog stava Hannah Arendt (iz knjige ‘Porijeklo totalitarizma’, 1951. g.): ‘Totalitarne režime općenito i posebno slavu njihovih vođa ništa bolje ne karakterizira, nego iznenađujuća brzina kojom ih se zaboravlja i iznenađujuća lakoća kojom ih se nadomješta.'”

Nadomjestak (mi) je u ovom slučaju svrbež nepostojećeg, fantomskog organa, što je više nego zasluženo!