Krvavi prvomajski uranak

Petnaest godina nakon “Bljeska” malobrojna srpska populacija u Okučanima i dalje čeka da netko nadležan napokon pokrene postupak ekshumacije posmrtnih ostataka iz zajedničkih grobnica na tom području.

– Pitamo se kada će se otkriti tajne zajedničkih grobnica Vrbovljani-Čovac, Medari-Trnava i Okučani. Svaka žrtva, bez obzira na čijoj je strani poginula, zaslužuje istinu i dostojanstven pokop – kažu.

Velik broj njih uopće ne želi pričati o krvavom prvomajskom uranku 1995. godine. Kratko, gotovo za sebe, kažu da se bježalo bez razmišljanja.

– Žene su bježale brašnjavih ruku. Sve su ostavljale.

Nikola i Mileva Radmanović iz Medara sve su ratne godine proveli na samoj granici između zaraćenih strana. Njihova kuća i okućnica bile su skoro svakodnevno na meti artiljerijske vatre.

– Dobili smo obnovu četvrte kategorije. Ali, od svega mi je najviše žao krave koja je poginula u štali od granate, svega nekoliko dana prije teljenja. Iz utrobe mrtve krave virila je njuškica teleta – opisuje Nikola Radmanović jedan od prizora koje ne može izbrisati iz sjećanja.

Komšije kojih više nema

U Zapadnoj Slavoniji sve priče počinju i završavaju s “Bljeskom”. Rado bi ljudi zaboravili sve što se desilo, ali ne mogu.

– Svaki put kada pogledamo kroz prozor sjetimo se komšija kojih tu više nema. Sjetimo se tragičnih sudbina dviju porodica Vuković iz Medara. Sedmero Vukovića je sahranjeno. Vuković Milutin sa suprugom Cvjetom i kćeri Draganom od devet godina, Vuković Ranko sa suprugom Anđelijom, kćeri Gordanom od devet godina i sinom Goranom od jedanaest godina. Šta su razmišljali ti vojnici kada su ubijali tu djecu? Kome su ta djeca bila kriva? I zašto za nedužnu djecu i starce nitko nije odgovarao, a dobro se zna koja je jedinica i pod čijim zapovjedništvom ovuda prolazila – kaže Nikola Radmanović.

– Iživljavali su se nad nedužnom djecom, ženama i starcima. Na našem groblju 29 je krstova, od toga 17 Medaraca kojima se zna ime i prezime. Postoje i razne priče da su humke samo tako postavljene, a da su svi leševi bagerima bacani u jednu masovnu grobnicu. Ispod jedne humke može biti i više leševa. Čak se priča da su leševe vozili u Sisak, u plinske peći. Tko će znati šta se dešavalo.

Od onih koji su vidjeli što se događalo rijetki su preživjeli.

– U Medarima ni mačka nije smjela ostati. I tako je bilo. Sve što je bilo živo, pobijeno je. Ostali su samo baba Romanić i djed Radmanović Gojko, koji su se sakrivali u podrumu. Svoje svjedočanstvo prije nekoliko godina odnijeli su u grob – priča Nikola Radmanović stojeći pored grobnice na čijim je krstačama dovoljno pročitati godišta stradalih: 1907, 1914, 1919, 1986…

U Medarima je nekada bilo oko 120 kuća, danas ih je samo 30, sa stanovnicima starije životne dobi.

– I danas, poslije toliko godina, pitaju me moji prijatelji Hrvati zašto sam bježao. Ja im odgovaram: “Zar sam trebao ostati da i ja poginem?”

Pola Okučanaca nema domovnicu

Zbog volje za životom i srca koje voli rodni kraj Radmanovići su obnovili kuću. Raduju se dolascima djece koja žive u BiH, pokušavaju pozitivno gledati na život, mada s grčem pričaju o tome što vide svuda oko sebe.

– U Okučanima se samo umire. Za deset godina nas na ovom području neće biti, podmlatka nema i mi nestajemo. Iako je ovo plodan i perspektivan kraj, Srbi se ne mogu zaposliti. I ono malo mladih što se vratilo ide dalje, gdje je bolje – dodaje Nikolina supruga Mileva Radmanović, koja još uvijek nema državljanstvo, iako u Hrvatskoj živi 40 godina.

– Zasnovala sam ovdje radni odnos, udala se, rodila djecu, sagradili smo kuću, šta još treba za hrvatsku domovnicu? Istina, mogla bih je kupiti za 1.500 kuna, ali otkud mi te pare? Ovdje 50 posto Okučanaca nema hrvatsko državljanstvo – kaže.

S neizmjernom tugom godinama u Ratkovcu žive Ljuban i Draginja Dabić. Bježeći pred HV-om izgubili su sina Milorada, u dobi od 35 godina. Pet godina poslije otac je pronašao njegovo tijelo 800 metara od kuće, u seoskom potoku nadomak šume.

– Prepoznao sam ga po sivoj vesti. Njega i njegovog prijatelja Vojina, kojeg smo također prepoznali po crvenoj vesti. Sahranili smo ga. Nitko nas ništa nije pitao niti nam pružio pomoć – priča Ljuban Dabić.

Ovi starci kažu da žive za unučad koja im u posjet dolazi iz Srbije, za Sinišu i Dejana, Miloradove sinove.

– Djeci nedostaje otac. Dejan ga nije ni upamtio. Bio je beba u pelenama, od godinu i pol. Siniša se oca dobro sjeća, te je jeseni krenuo u prvi razred. Išli su zajedno na utakmice. Kada dođu ovdje, svaki dan i po nekoliko puta odlaze na očev grob. Ne možemo im zabraniti – kaže Draginja.

Dabići su od pomoći dobili samo peć i dva željezna kreveta. Malo za dvoje staraca koji su u akciji HV-a izgubili sina.

– Odštetu nismo tražili. Znamo da je ne bismo dobili. Samo bismo osjetili još veći bol u duši –  skromno će Ljuban.

Svijeće pale kod kuće

Ovih dana put groblja krenula bi i Savka Marčinković, koja je supruga Nikolu izgubila 2. maja 1995, ali ne zna mjesto njegovog posljednjeg počinka.

– Tog jutra otišao je nahraniti marvu kod kćerke. Više se nije vratio. Poginuo je u 54. godini, nekoliko metara od kuće, na željezničkoj rampi. Tek poslije nekoliko dana komšinica mi je rekla da ga je vidjela kako mrtav leži na rampi. Kada sam došla do tog mjesta, vidjela sam samo bicikl. Tijelo su pokupili i sahranili na okučanskom groblju, u zajedničkoj grobnici. Stavljen mu je krst s imenom i prezimenom, a da mene koja sam samo nekoliko metara bila udaljena, nitko ništa nije obavijestio. Nikola je kod sebe imao dokumente i mogli su me obavijestiti, da ga sama zakopam gdje i kako želim. Bar su to mogli. Sad bih znala gdje da zapalim svijeću – u suzama priča Savka.

Prije dvije godine mještani Okučani saznali su za tajanstveno otkopavanje okučanske grobnice, a da nitko od porodica stradalih i nestalih nije dobio nikakvu obavijest ni objašnjenje o tome.

– Ne idemo više na groblje. Ne znam više gdje da zapalim svijeću jer nema više humke ni krsta na kojem je bilo njegovo ime. Ukoliko je uopće tu bio sahranjen. Sada palimo svijeće kod kuće. Htjela bih samo znati da li je njegovo tijelo izvađeno – kaže Savka Marčinković.

I ona i mnogi drugi na pravu istinu još će morati čekati. Nikola Radmanović s početka priče pita se hoće li se itko na proslavi “Bljeska” sjetiti nedužnih civila Zapadne Slavonije i upitati kada će se rasvijetliti taj mračni dio novije hrvatske historije.

– Ili možda čekaju da mi starci pomremo, tako da za nekoliko godina više nitko neće spominjati tragičnu stranu 1. maja 1995. godine – kaže Radmanović.

Ovdje nema života

Osim mnoštva priča i sjećanja na stradale, Zapadna Slavonija obilježena je i sumornom svakodnevnicom malobrojnog povratničkog stanovništva. Velik broj povratnika godinama nije uspio ostvariti pravo na obnovu.

Radovan Dobričić iz Liještana od 2003. čeka odgovor na svoju žalbu za negativno rješenje. Bez posla i primanja, živi u komšijskoj kući preko puta vlastite.

– Čekam rješenje i čekam da mi gazda koji živi u Srbiji kaže da ne mogu više tu biti jer planira kuću prodati. Sve ove godine gledam svoju kuću, koja sve više propada – kaže Dobričić.

Desanka i Željko Radanović u Gornjim Rogaljima već osam godina žive bez struje.

– Prijatelj nam je osposobio električne instalacije, ali HEP samo za priključak traži osam hiljada kuna. Toliko novca nemamo jer živim od 800 kuna penzije. Obnovu nismo dobili, krov nam prokišnjava. Preživljavamo na suhoj hrani. Svako veče palimo svijeće. Prijeratni vodovod je prekinut, vodu moramo nositi s udaljenog izvora – priča Desanka Radanović. Ipak, najteže joj je što je selo pusto. Gornji Rogalji nekada su brojali 600 kuća, danas je ovdje sama sa svojim sinom i nekoliko porodica Hrvata doseljenih iz Bosne i Hercegovine.

– Pogriješila sam što sam se vratila. Ovdje nema života – kratko nam na ispraćaju kaže Desanka.