Lenjin demoniziran, Staljin gotovo kanoniziran

Na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu gostovao je Mihail Riklin, ruski filozof i žestoki kritičar aktualnog režima, autor niza knjiga u kojima na rusku stvarnost primjenjuje noviju zapadnu filozofiju. Za svoju djelatnost platio je visoku cijenu, naime 2008. godine nestala je njegova supruga, konceptualna umjetnica Ana Aljčuk. Riklin smatra da je ona žrtva pravoslavnih fanatika, razgnjevljenih izložbom “Oprez, religija”, koja je 2003. izazvala skandal u Moskvi.

Riklin trenutačno radi kao profesor na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, član je njujorške akademije znanosti, a može se pohvaliti da je bio asistent Jacquesa Derridae i da je učio od Meraba Mamardašvilija. Godine 2008. dobio je Mirovnu nagradu na sajmu knjiga u Leipzigu. Osim prijevoda brojnih filozofskih knjiga na ruski jezik, objavio je i niz knjiga kao što su “Logika terora”, “Svastika, križ, zvijezda”, “Derrida u Moskvi” (u koautorstvu s Derridaom), te “Zakon džungle: ruska kultura u doba dirigirane  demokracije”. Tijekom festivala promovirano je “Frakturino” izdanje knjige “Komunizam kao religija”, što je prvi prijevod nekog Riklinovog djela na hrvatski jezik.

U knjizi “Komunizam kao religija” pišete i o tome kako u današnjoj Rusiji percipiraju Lenjina i Staljina.

– Stavovi prema Lenjinu i Staljinu vrlo su različiti. Naime, Lenjina se okrivljuje za sva zla, za ateizam i teror tijekom građanskog rata. Njegovi citati vade se iz konteksta, a mnoge od tih naredbi izdao je tijekom rata kada je spašavao svoj režim. Sada je upravo đavolska figura. Potpuno suprotno, Staljin je vrlo popularan, što pokazuju čak i ankete o tome tko je najvažnija osoba u ruskoj povijesti. Mnogi ljudi smatraju da je u njegovo vrijeme Rusija, odnosno Sovjetski Savez bio vrlo jak i da su se neprijatelji bojali tog imperija koji je ostvario povijesnu pobjedu nad njemačkim fašizmom. Homo sovieticus i homo postsovieticus formirani su baš  tijekom staljinizma, dok je Lenjina mnogo lakše isključiti iz sovjetske povijesti.

Pravoslavlje umjesto komunizma

Možete li reći nešto o bizarnoj povezanosti između pravoslavne crkve i komunističkih prvaka? 

– Pravoslavna crkva pokušava zauzeti ispražnjeno ideološko mjesto koje je zauzimao komunizam. Ljudi su bili naviknuti da žive pod ideologijom koja objašnjava čitav svijet crno-bijelo. Tada je došla privatizacija i divlje devedesete koje nisu imale snažnu ideologiju. Vladimir Putin nije u tom smislu ništa bitno promijenio – malo se poigravao s komunizmom, malo s pravoslavljem. No, u krizi ljudi trebaju snažnu identifikaciju i, koliko vidim, pronalaze je u pravoslavlju. Mnogi Rusi koji ne idu u crkvu sebe definiraju kao pravoslavce, ne zato jer vjeruju ili znaju mnogo o kršćanstvu, nego jer se tako kulturalno definiraju. Riječ je o nekih 60 do 70 posto stanovništva koje je pravoslavna crkva proglasila vjernicima, što nije točno. No, kulturna identifikacija također je važna.

Koliko je napredovao proces crkvene kanonizacije Staljina?   

– Službena doktrina u današnjoj Rusiji, barem ona koja se uči u školama, kaže: Istina, on je napravio neke greške, no to je bilo u međuratnom razdoblju. Njegov teror i čistke proglašavaju se dijelom mobilizacije koja je bila potrebna s obzirom na to da je pred vratima bio rat za koji je Staljin pripremao zemlju. Dakle, u taj projekt uključeni su teror i milijuni mrtvih, a kako je Sovjetski Savez pobijedio u ratu, te su žrtve retrospektivno opravdane. Naravno, postoje mnogi povjesničari koji su protiv toga da se milijuni žrtava prikazuju kao dio priprema za rat, ali većina stvari vidi takvima. Trenutačno su u tijeku prijepori oko kanonizacije Ivana Groznog i Grigorija Rasputina, i ako oni budu kanonizirani, Staljin je sljedeći. Naime, Ivan Grozni također je bio terorist, a ni Rasputin se ne čini baš svecem. Od vjernika dolazi prilično snažan pritisak da se oni kanoniziraju, što podupiru i neki unutar Ruske pravoslavne crkve.

Kako objašnjavate kanonizaciju takvih ličnosti?  

– Trebate znati da u Rusiji postoji velika tradicija teorija zavjere. Na primjer, “Protokoli sionskih mudraca” falsifikat su koji je stvorila Ohrana, caristička tajna policija. Ljudi koji žele sakralizirati tu dvojicu vjeruju da je na djelu svjetska judeo-masonska urota protiv Rusije. Većina ljudi koji su pisali o tim ličnostima bili su stranci, te je raširen stav da nas oni mrze i da su zato iskrivili lik cara, koji je sebe držao vrlo religioznim – donirao je crkvu, čak je pisao religiozne pjesme. Dakle, on je svetac koji je postao žrtva urote. Ako vjerujete u takvo nešto, vrlo vas je teško razuvjeriti dokazima. Ako kažem da, na primjer, pogledamo što je Isaac Massa pisao o svom boravku u Moskvi, odgovor je – logično, on nas je mrzio i ne treba tome vjerovati. Dokazi se otpisuju i preostaje slijepa vjera.

Možemo li reći da je Rusija Putina i Medvedeva nazadovala u odnosu na Jeljcinovo doba? Kada smo pred godinu i pol razgovarali u Puli, rekli ste kako u Rusiji ne postoji opozicija. Da li se u tom smislu išta promijenilo?  

– U određenom smislu to jest bila regresija. Jeljcinovo doba bilo je mnogo slobodnije, naročito što se tiče slobode medija. Nema snažne formalne opozicije, ali mnogo toga se promijenilo. Tada je kriza tek bila počela, a sada vidimo posljedice. Ljudi su izgubili neke prihode i više nisu entuzijastični oko Putina i Medvedeva, te se čini da su vrlo ljuti na oligarhe. Naime, u ovoj se situaciji broj milijardera u Rusiji tijekom godine dana udvostručio. Narod priželjkuje da ih sruši i pravednije raspodijeli bogatstvo koje Rusija zarađuje na svjetskom tržištu prodajući sirovine. U tom smislu postoji opozicija, naravno neslužbena. Putin nadzire sve medije osim interneta, no ako čitate što se tamo piše, uočljivo je veliko razočarenje. Osim toga, režimska kontrola nad medijima može biti vrlo opasna za sam režim, koji na taj način gubi vezu sa stvarnošću i postaje zaokupljen sam sobom, čime se izvrgava opasnosti od obaranja. Znamo mnogo slučajeva u povijesti u kojima su diktatorski režimi izgubili svaki kontakt s realnošću. Recimo, u Iranu šah je vjerovao da je zemlja pod potpunim nadzorom sveprisutne tajne policije, ali srušen je vrlo brzo.

Putin tajno podupire ekstremni nacionalizam

Koje opcije dolaze u obzir kada govorimo o mogućnosti smjene vlasti – Rusija ima dugu povijest izmjenjivanja autoritarnih i nedemokratskih režima? 

– Smatram da je ekstremni nacionalizam najizgledniji kandidat za smjenu Putinovog režima. Većina ljudi koji okružuju Putina – uključujući i neke moje bivše kolege koji su sada savjetnici Kremlja – tvrde kako upravo taj režim zaustavlja ekstremiste. Kažu, ako mi odemo, biti će mnogo gore jer će na vlast doći pogromaške snage. Putinova moć – ja je nazivam operativna moć – ne treba snažnu ideologiju. No, ona mrzi demokraciju, a ekstremni nacionalizam vidi kao manje zlo i potajno ga podupire, te želi sve nadzirati putem policije, novca i tajnih službi. Istina, Putin se pomalo poigrava demokracijom, kao, trebaju nam demokratske institucije, jedna nezavisna radiopostaja ili jedan list. Po njima, ljudima se ne sviđa demokracija. Trenutačno je režim u velikim problemima. Naime, računali su na prihode od nafte. Cijene su godinama rasle, pa je Putin mogao zadovoljiti i narod i oligarhe. Zapravo, imao je mnogo sreće – kada je došao na vlast, rublja je tijekom jednog mjeseca izgubila tri četvrtine svoje vrijednosti. Potom je neprestano rasla, a treba se sjetiti da je tijekom 1997. i 1998. cijena nafte pala na 12 dolara za barel, dok je za vrijeme Putina narasla na više od 150 dolara po barelu. To je omogućilo konstantan rast primanja od nekih deset do 15 posto godišnje tijekom posljednjih sedam godina. Ali plaće su sada počele stagnirati, čak i padati. Istina, ne mnogo, ali Rusija ima problema da to održi na stabilnom nivou. Tijekom dobrog razdoblja Rusija je uspjela prikupiti treće najveće valutne rezerve, odmah poslije Kine i Japana. Taj je novac sada potrošen i Rusija je počela posuđivati novac, što je prijašnjih godina bilo nezamislivo.

Zbog čega vjerujete da će na vlast doći ekstremni nacionalisti, a ne demokratske snage? 

– Možda će to čak biti ljudi iz istog kruga kao i Putin, ali sa snažnijom, fundamentalističkom ideološkom porukom. Rusi su imali vrlo loše iskustvo s demokracijom tijekom ranih devedesetih, koje su bile iznimno loše razdoblje. Izgubili su sve što su imali u socijalizmu, praktički su opljačkani. Do tada su bili naviknuti na život u egalitarnom društvu, bez velikih razlika u primanjima. Čak je nomenklatura živjela određenim odvojenim životom za koji običan čovjek nije znao. Nije bilo statusnog trošenja, koje danas čini vidljivom golemu razliku između bogatih i siromašnih. Ako bi bilo koji drugi narod imao takvo iskustvo s demokracijom, mislio bi isto. Mnogi Rusi nikada nisu vidjeli demokraciju na djelu, smatraju da je to ono što su pretrpjeli tijekom devedesetih i što mrze, i meni je jasno zbog čega je tako.

Nedavno su se u Moskvi desili teroristički napadi. Što mislite, kako će se razvijati ruski sukob u Čečeniji i ostalim regijama sjevernog Kavkaza, u kojima je otpor uzrokovan ruskim imperijalizmom? Može li se to riješiti ljudima kao što je Kadirov? 

– Ramzan Kadirov i njegov režim vrlo su skupi za Rusiju. Istina je u tome da drugi čečenski rat, koji je vođen pred nekih deset godina, nikada nije dobiven. Kadirovljev klan promijenio je strane i sada dobiva mnogo novca, a situaciju kontrolira brutalnim, apsolutno ilegalnim načinima. Ne znam što bi se dogodilo da ne prima toliko novca i vojne pomoći. Uostalom, on može i opet promijeniti stranu, u prvom čečenskom ratu borio se protiv Rusije. Čečeni imaju pravo na nezavisnost, platili su strašnu cijenu pod Staljinom, a sve zbog proizvoljnih optužbi. Zapravo, oni nikada nisu priznali rusku vlast i tijekom dva stoljeća svakih dvadesetak godina izbije neka pobuna. To što se desilo kasnih osamdesetih i početkom devedesetih, kada se pojavio Dudajev, nije ništa novo. Njihovu borbu opisuje još Tolstoj u svom romanu “Hadži Murat”, za vladavine Nikole I. Tada je njihov vođa bio Šamil, Dagestanac, no s čečenskom podrškom.

Zapadni mediji puni su napisa o tome kako je Rusija napravila snažne geste pomirenja nakon pada aviona s poljskim predsjednikom. Smatrate li da je riječ samo o taktičkim potezima kako bi se zemlja svijetu prikazala u boljem svjetlu? 

– Smatram da je tako, a jedan od razloga je taj što je Rusiji potreban novac. Ako posuđujete, to znači da niste suvereni u punom smislu te riječi. Ne možete ljudima koji vam daju novac reći “mrzimo vas”, a Putin to dobro razumije. Njegova retorika bila je vrlo agresivna, svi su bili neprijatelji: Poljaci, Gruzijci, Ukrajinci… Paradoksalno, Lech Kaczyński je proglašavan neprijateljem ruskog naroda, prišiven mu je nadimak “rusofob”… Potom se njegov avion srušio, a Medvedev je proglasio nacionalni dan žalosti. Ljudi su se pitali zašto da plaču za njim, tim više što se taj dan poklapao s danom kozmonautike kada se obilježava Gagarinov put u svemir. Mnogi su smatrali da je to dan nacionalnog ponosa. Ako godinama propovijedaš o neprijateljima, nije lako s time prestati.