Muda i bubrezi

Jeftino, površno i dosadno. To je najkraći dojam nakon premijerne izvedbe predstave “Dolina ruža” u kazalištu “Gavella”, prema komadu Ivana Vidića i u režiji Krešimira Dolenčića. Za to nije odgovoran Vidić, koji je napisao solidan komad o balkanskoj verziji kapitalizma, s pripadajućim protagonistima ekspresnog bogaćenja. Za lošu predstavu odgovoran je redatelj Dolenčić koji nije uspio dobaciti više od bulevarske crne komedije, na kojoj bi mu “Kerempuh” sigurno pozavidio.

Likovi su postavljeni na crti ružan-prljav-zao, njihovi odnosi su dozlaboga plošni i karikirani, pa dvosatna predstava prolazi u istom tonu razmjene skečeva na temu tajkuna domaće proizvodnje. U jednom trenutku to je scena dodjele nagrade za najboljeg privrednika godine, dostojna kakve vesele provincijske satire. Drugi put to je prizor obiteljskog kruga nove elite, gdje već unaprijed znamo da će žena biti blazirana, djeca razmažena, a ljubavnica na rubu živčanog sloma. Treći put to je poslovni razgovor bogatih, preslikan iz domaćih TV sapunica, pa onda slijedi nagli ulazak do bola napirlitane novinarke koja s lica mjesta izvještava za tabloidne novine – klišejima u ovoj predstavi nema kraja.

I što sad?

Zašto je sve moralo biti tako vulgarno direktno, bez mašte i unutarnjeg konteksta? Snaga modernog kazališta je u onome “kako”, u transformaciji materijala iz sfere života u polje imaginacije, gdje se istraživačka sonda spušta duboko u ljudsku intimu. Tamo gdje se otvaraju mogućnosti za estetiku koja će biti u vezi s krucijalnim pitanjima našeg života. Takav pristup u slučaju “Doline ruža” zaista je bio moguć.

Vidićev junak Petar (Sven Medvešek), hrvatski bankovni menadžer visokog ranga, odjednom odluči prosuti taj med i mlijeko u koje je uronjen, lišiti se supersonične kuće, auta od osam cilindara i skočiti u prazno. Na neki način, to je Krležin “Na rubu pameti”, napisan sto godina kasnije, u kojem Vidić, kao što to često radi, vješto komponira rustikalne detalje ovog podneblja s vlastitim samoubilačko-depresivnim pismom. To je trebao biti i ključ ove predstave. Ta već sto puta prežvakana stvarnost – s političarima kojima ne vjerujemo i s bogatašima koje preziremo – mogla je na pozornici ostati u drugom planu, kao eho junakovog unutarnjeg stanja, koji tako postaje razlog i smisao cijele predstave. U Dolenčićevoj režiji gledali smo tu stvarnost kako na pozornici vrišti na najprizemniji način u ogromnim količinama, a za imaginaciju – koliko preostane. Sve na kraju završava u nekakvoj nazovi mistici, koja djeluje visokoparno, ali nikoga ne tangira. U tom smislu, Sven Medvešek kao Petar ostao je sa svojim hamletovskim dilemama potpuno izgubljen u toj inscenaciji na prvu loptu, a vrlo dobre glumice Anja Šovagović Despot kao supruga i Barbara Nola kao ljubavnica djelovale su kao punjene ptice u galimatijasu jeftinih rješenja. Svi ostali, Judita Franković, Iva Visković, Filip Križan, Enes Vejzović, Zoran Gogić, Đorđe Kukuljica, Ana Kvrgić, Filip Šovagović i Dragoljub Lazarov, bili su tek izvođači radova za jedan karikaturalni kolaž, a ne autentični akteri jedne stvarne kazališne avanture. Stilizirana scenografija Dinke Jeričević, modno eksponirani kostimi Ane Savić Gecan i glazba punk grupe One Piece Puzzle trebali su predstavi dati štih iščašene modernosti, ali u nedostatku dubljih razloga sva ta vizualna provokacija djelovala je nategnuto i zamarajuće.

I što sad? Premijerna publika s kurtoaznim je aplauzom ispratila glumce nakon predstave, a koktel iza toga prošao je uz obavezne osmijehe. Novine su izvijestile s patetičnim prizvukom o predstavi koja “glasno proziva sadašnjost i postavlja teška pitanja” i koja je “istinita vizija društva”, ali čini se da smo taj buket važnih riječi nekako sami sebi unaprijed naručili. Sve to pomalo izgleda kao lažnjak: loše je to u čemu živimo, gledali smo “istinitu viziju društva”, ali ćemo na “Dolinu ruža” zaboraviti već idući dan.

Konformizam – istinska vizija društva

U teoriji se ovakav sindrom zove prodavanje muda pod bubrege. To nije smisao kazališta. Problem koji neprestano prebiva u temeljima naših slabašnih predstava u tome je što kazalište u Hrvatskoj i kulturna javnost uopće kronično kasne u fazi. Uzrok te domaće neosjetljivosti prema novom, svježem i drugačijem kazalištu leži, između ostalog, u nedostatku volje mnogih da putem umjetnosti participiraju u stvarnosti na angažiraniji način. Konformizam je društvena bolest i teatar je, kao i sve ostalo, u takvoj impotentnoj atmosferi prisutan u krucijalnim pitanjima tek jednom nogom. Zato naša publika rutinski plješće, uvjeravajući sebe da je vidjela “istinsku viziju društva”, iako negdje duboko zna da nije.

Zaključno, u slučaju Krešimira Dolenčića i predstave “Dolina ruža” problem je i u tome što nije moguće – a nije ni red – u jedno vrijeme režirati Tuđmanove rođendane, a u drugo vrijeme praviti predstave o posljedicama njegove vladavine, kao da njega nikada nije bilo.