Nadljudska snaga poniženih

Posljednjih godinu i pol na naš redovni kinorepertoar napokon je pripušten veći broj filmova s najvećih svjetskih festivala, od kojih su neki itekako opravdali očekivanja, ali nemalo je i onih koji nisu oduševili. Među te dobre, no nipošto ne i izvanredne filmove spada i “Samson i Delilah”, dobitnik Zlatne kamere za najbolji debi na prošlogodišnjem Cannesu. Riječ je o ostvarenju Warwicka Thorntona, Aboridžina koji se pročuo kratkim igranim filmovima nagrađivanim u Berlinu i posvećenim problemima australskih domorodaca. Cjelovečernjim prvijencem nastavio je u istom smjerom, no ovaj put stavivši u središte odnos dvoje tinejdžera s probuđenim međusobnim ljubavnim interesom.

Mladić izložen očima publike

Ljubav se događa u pustošnoj aboridžinskoj zajednici, gdje ljudi žive u montažnim kućama i imaju skromne higijenske navike, zajednici koja može podsjetiti na naše Rome, ali i na život ratnih prognanika u devastiranim turističkim naseljima na Jadranu. Sve je tu prazno, dosadno i beznadno ponavljajuće, stvoreno za tup egzistencijalni očaj. Mladi Samson pokušava vrijeme začiniti slušanjem žešće glazbe (ne nosi slučajno majicu s natpisom “Birthday Party”) i udisanjem benzina kao stalno dostupnog narkotika, a reduciranost njegova bivstvovanja podcrtana je konstantnom šutnjom (kasnije se saznaje da teško govori). Njegova vršnjakinja Delilah je pak neka vrst stoičkog karaktera, čiji dani prolaze u zajedničkom oslikavanju platna s bakom, na račun čega od lokalnog vlasnika dućana dobivaju živežne namirnice; poveznica sa Samsonom njezina je ljubav za glazbu (samo što ona sluša nježnije melodije). Samson i Delilah komuniciraju isključivo govorom lica i tijela, pri čemu on otvoreno, iako možda netipično, pokazuje svoju naklonost, a ona je naizgled nezainteresirana za njega, štoviše višestruko ga odbija, no to ne narušava njegovu upornost. Kao i biblijski im imenjaci, ovaj Samson i ova Delilah imaju jaku volju, a Delilah će jasnije otkriti Samsonove erotske potencijale kad ga jedne noći ugleda kako gol do pasa zaneseno pleše.

Ako je dosad slijedio rodne stereotipe (dečko voli žešću, a cura nježniju glazbu, dečko pokazuje ljubavnu naklonost, cura se pravi nezainteresirana), Warwick Thornton ovdje mijenja uobičajenu perspektivu. Umjesto da djevojka i njezina erotičnost budu izloženi mladićevom pogledu (to je ujedno i pogled publike), mladić i njegov erotizam objekt su djevojačkog (i publike) gledanja, što je jedan prilično rijedak takav trenutak u cjelokupnoj filmskoj mainstream produkciji i zapadnjačkoj kulturi uopće, obilježenoj sustavnom diskriminacijom muškaraca po pitanju prikazivanja njihove fizičke ljepote.

Radnja filma mijenja smjer sa smrću Delilahine bake, kad neke žene iz zajednice batinama kažnjavaju djevojku krivo misleći da nije dovoljno skrbila za nju. Otprilike u isto vrijeme i Samson dobiva batine od starijeg brata jer je u nastupu agresije, prouzročene stalno istim bratovim sviranjem gitare (svakog jutra budi ga bratova ležerna reggae izvedba lišena bilo kakvog pomaka u ritmu ili melodiji), nasrnuo na nj. Poniženi i povrijeđeni, dvoje mladih zajedno bježe u grad, no promjena ambijenta ne donosi pozitivan pomak. Štoviše, nakon neuspjelih pokušaja da zaradi novac prodajom svojih improviziranih slika, Delilah će postati žrtva nasilnika i zbog te će se traume pridružiti Samsonu u drogiranju benzinom. Srećom samo nakratko, jer autor ne želi film poentirati beznađem nego nadom. Vrlo razumljivo s obzirom na to da očito voli svoje likove, a i mi smo ih zajedno s njim takve – na svoj način međusobno solidarne i vjerne (za razliku od biblijskih prethodnika, oboje režu kosu, i to kao znak tuge, a ne da bi obesnažili onog drugog) – zavoljeli.

Deus ex machina

Međutim, to završno rješenje koje nudi umjereni optimizam i dopušta si dozu sentimentalnosti na koju je film do tada bio imun, djeluje previše lako i jednostavno dosegnuto, kao da se radi o svojevrsnom deus ex machina, što rijetko kad može ostaviti dobar dojam. Uz to, premještaj radnje u grad iskorišten je da se odveć stereotipno pokaže bjelački rasizam spram Aboridžina, koji ide ruku pod ruku s njihovom radikalnom ekonomskom eksploatacijom.

Dok je u prvom dijelu film izazivao respekt dosljednom provedbom oblikovno-sadržajnog redukcionizma (stilski iskaz oslonjen na duge kadrove i spor ritam u optimalnom je skladu s događajnim minimalizmom), u drugom dijelu i završnici taj je sklad poremećen prodorom predvidljive društvene kritike i (srećom diskretne) sentimentalnosti.

Naposljetku, dobili smo solidan i simpatičan uradak koji se većim dijelom oblikuje kao nekonvencionalna i tek uvjetna romansa, no kojem isto tako nedostaje sustavno povišena sugestivnost i potpuna autorska beskompromisnost kojom bi se izbjegla završna melodramatičnost.