Nuklearni sporazum Irana, Turske i Brazila

Sredinom svibnja brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva i turski premijer Recep Tayyip Erdogan dogovorili su u Teheranu s iranskim predsjednikom Mahmudom Ahmadinedžadom razmjenu nuklearnog materijala, što bi “trebalo dovesti do bolje suradnje i razumijevanja” oko iranskog nuklearnog programa, koji već godinama drži SAD i Iran u stanju permanentne ratne prijetnje.

Prema dogovoru, Iran će u Turskoj pohraniti 1.200 kilograma urana obogaćenog 3,5 posto, a zauzvrat će dobiti 120 kg francuskog i ruskog urana obogaćenog do 20 posto, a koristit će ga za liječenje pacijenata oboljelih od raka. Iran je pristao i da Međunarodna agencija za atomsku agenciju (IAEA) u Tursku pošalje svoje inspektore, a trenutno se čeka odgovor na pismo Irana Bečkoj grupi, sastavljenoj od predstavnika IAEA-e, Rusije, Francuske i SAD-a. Taj dogovor značajan je zbog toga što je Teheran prvi put pristao na zahtjev IAEA-e da svoj niskoobogaćeni uran pohrani izvan granica Irana i zamjeni ga za onaj koji još nije u stanju proizvesti. Identičan zahtjev postavila je u listopadu prošle godine Bečka grupa, no Ahmadinedžad tada nije pristao, pa je SAD počeo skupljati podršku za četvrtu rundu sankcija. Međutim, sasvim neočekivano u igru su se uplele Turska i Brazil, dvije nestalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, i sklopile dogovor s Iranom.

SAD samo deklarativno uz Brazil i Tursku

No, samo dan nakon ovog dogovora američka državna tajnica Hillary Clinton obznanila je da ima podršku za nove sankcije. Podržale su ih i Rusija i Kina, države koje s Iranom imaju živahnu ekonomsku suradnju. Erdogana i Lulu to je, najblaže rečeno, iznenadilo, a Erdogan tvrdi i da je svaki korak dogovora s Iranom prethodno usuglašen s Washingtonom, da bi im ovaj na kraju dao pljusku. Neki analitičari stoga tvrde da je SAD samo deklarativno podržavao nastojanja Brazila i Turske, a zapravo držao figu u džepu, uvjeren da od toga neće biti ništa.

Hillary Clinton svoju odluku argumentira tvrdnjom da je u listopadu, kad je razmjena zatražena, 1.200 kg niskoobogaćenog urana činilo 70 posto iranskih zaliha, no u međuvremenu su one narasle, pa bi mu i nakon razmjene ostalo dovoljno za proizvodnju bombe. Osim toga, Ahmadinedžad je jasno naglasio da dogovor o razmjeni ne znači da će Iran prestati s obogaćivanjem urana, što formalno predstavlja kršenje rezolucije UN-a. Unatoč tome, Brazil i Turska, kao i ostale nestalne članice Vijeća sigurnosti, od Amerike su očekivale više fleksibilnosti, tim više što je razmjena zamišljena kao simbolički čin kojemu je cilj bio olabaviti odnose i pripremiti teren za važnije korake, poput IAEA-ine inspekcije iranskih nuklearnih postrojenja. Nakon reakcije Hillary Clinton, Lula i Erdogan demonstrativno su odbili sudjelovati u raspravi Vijeća sigurnosti o sankcijama, a Ahmadinedžad je najavio da u slučaju sankcija dogovor otpada.

SAD već godina ima problem s agresivnim pritiskanjem Irana, jednostavno zato što je on potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT) i nema nuklearno oružje, za razliku od američkih saveznica Indije, Pakistana i Izraela, koje ne samo da nisu potpisnice, već su i nagomilale zavidan nuklearni arsenal. Prema NPT-u, svaka zemlja ima pravo na razvoj i upotrebu nuklearne energije u mirotvorne svrhe, a to se pravo Iranu kontinuirano odriče na temelju nedokazanih optužbi o proizvodnji oružja, kao i odvratnih, ali i očigledno domaćoj upotrebi namijenjenih Ahmadinedžadovih antisemitskih ispada. Koliko je rasprostranjen otpor ovakvoj američkoj politici prema Iranu najbolje svjedoči činjenica da čak i iranska opozicija podržava nuklearni program, a isto tako i Brazil i Turska i druge zemlje poput Indonezije, Južnoafričke Republike i 118 članica pokreta nesvrstanih. One žele razvijati nuklearnu energiju i smatraju da SAD ne može uskraćivati prava propisana NPT-om dok ne počisti u vlastitom dvorištu.

Novonastala situacija ima i jedan aspekt koji prerasta okvire globalne nuklearne igre. Naime, iznenadna inicijativa Brazila i Turske, dviju regionalnih sila od kojih je jedna članica NATO-a i kandidatkinja za članstvo u EU, a druga saveznica SAD-a i članica neformalnog saveza s Rusijom, Kinom i Indijom (BRIC), a obje članice Vijeća sigurnosti, mogla bi destabilizirati svjetski poredak koji čuva to isto Vijeće sigurnosti, a kojim dominiraju SAD i njegove europske saveznice, dok Kina i Rusija svojim pravom veta tvore lažnu ravnotežu.

Nervoza u zapadnim krugovima

Ovaj potez Lule i Erdogana pokazuje da njihove zemlje, ali i ostale nestalne članice, imaju sve veće ambicije aktivno sudjelovati u međunarodnoj politici, a ne samo kaskati za nekadašnjim ili sadašnjim velesilama. Naročito nakon financijskog sloma 2008. godine, primijetili su neki komentatori, postalo je jasno da je gotovo s bipolarnim, pa i unipolarnim svijetom kojim dominira SAD. Turska i Brazil to su demonstrirali glatko zanemarivši rezoluciju UN-a koju smatraju nepravednom, pokazavši indirektno da im je jasno kako primarni cilj Washingtona nije svijet bez nuklearnog oružja, već očuvanje dominantne uloge u energijom bogatom okruženju Bliskog istoka i centralne Azije, u čemu im smeta jedino režim u Teheranu.

Puls ostatka svijeta očigledno je osjetio i sam američki predsjednik Barack Obama, jer su mediji zabilježili svojevrstan raskol u američkom vrhu neposredno nakon objave sporazuma s Ahmadinedžadom – Hillary Clinton sporazum je pokušala zaustaviti, dok ga je Obama “umjereno podržao”. Da američka politika diše nešto drugačije od Obame pokazao je i “The Washington Post”, koji ga je u uvodniku optužio da je svojim izjavama o američkom zlodjelima prema trećem svijetu “prihvatio, ratificirao i objavio pad Amerike, a nove sile u nastajanju pozvao da ispune vakuum”. Obamina izjava u UN-u da treba “odbaciti svjetski poredak koji jedan narod ili grupu uzdiže iznad ostalih” shvaćena je kao početak propasti Amerike, dok se između redova nostalgično zaziva Bushev “karakteristično američki internacionalizam”, pa se dade zaključiti da sve intenzivnija međunarodna suradnja zemalja juga stvara nervozu u visokim američkim i europskim krugovima.

BRIC sve utjecajniji

BRIC je akronim za Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu, a osmislio ga je 2001. ekonomist Goldman Sachsa Jim O’Niell, koji je predvidio da će te zemlje, na koje otpada 40 posto svjetske populacije, 25 posto teritorija i 15 posto BDP-a, do 2050. premašiti ekonomije trenutno najbogatijih zemalja svijeta. Iako se nije mislilo da BRIC ima ambiciju stvaranja političkog saveza, na samitu 2009. zemlje su pozvale na stvaranje “multipolarnog svjetskog poretka”, što sugerira odbacivanje američke pozicije jedine svjetske velesile. Budući da se radi o zemljama koje su uspješno preživjele globalizaciju i financijsku krizu, a zapadne alijanse gube na utjecaju i neoliberalni model je u krizi, one sada traže veći utjecaj u globalnim zbivanjima. Pritom nemaju zajedničku ideologiju niti predlažu alternativni model kapitalizmu, ali traže reformu MMF-a, Svjetske banke i UN-a, te žele same kontrolirati vlastite resurse i određivati svoj put razvoja, koji nije nužno u skladu s američkom vizijom. U kontekstu nedavnih zbivanja oko Irana, očito je da ne dovode u pitanje samo ekonomsku dominaciju zapada, već i način na koji on definira i koristi međunarodno pravo, kao i moralne i humanitarne argumente za uplitanje u poslove drugih zemalja.