O savremenom opskurantizmu

Kako nazvati izuzetne intelektualne konstrukcije sadržane u delima Darvina (Darwin), Marksa (Marx) i Frojda (Freud)? One nisu striktno nauke, iako se biologija, uključujući onu savremenu, misli u darvinovskim okvirima. One nisu ni filozofije, iako je dijalektika, to staro platonijansko ime za filozofiju, s Marksom dobila novi impuls. Nisu svodljive ni na prakse na koje ukazuju, iako su eksperimenti potvrdili Darvina, revolucionarna politika pokušava da potvrdi Marksovu komunističku hipotezu, a psihoanalitička terapija smešta Frojda na uvek pokretne rubove psihijatrije.

Nazovimo ih “XIX vek”, vreme koje ide od francuske do ruske revolucije. Predlažem, dakle, da nazovemo ta tri genijalna pokušaja dispozitivima mišljenja, kao i da kažemo da u određenom smislu ti dispozitivi identifikuju ono što XIX vek donosi kao novu snagu istoriji ljudske emancipacije.

Emancipatorski učinci

Od Darvina, kretanje života i postojanja ljudske vrste, bespovratno razdvojeno od svake religiozne transcendencije, vraćeno je imanentnosti svojih sopstvenih zakona. Od Marksa,  istorija ljudskih grupa je oslobođena zamućenosti proviđenja kao i svemoći opresivnih inercija poput privatnog vlasništva, porodice, države – prepuštajući se slobodnoj igri  protivrečnosti uz čiju pomoć je moguće ispisati, makar u naporu i neizvesnosti, egalistarističku budućnost. Od Frojda razumemo da ne postoji duša, čija će priroda uvek biti moralizatorska, suprotstavljena primalnim željama detinjstva koje protiče kako bi pripremilo ono što ćemo biti. Naprotiv, u najvećoj živosti tih želja, posebno seksualnih, odigrava se moguća sloboda subjekta izloženog jeziku, tom simboličkom sažetku.

Još od davnina konzervativizmi svih vrsta su se okomili na ova tri dispozitiva. No, to je i očekivano. Poznato je da su u SAD, i dan-danas, obrazovne institucije primorane da suprotstavljaju biblijski kreacionizam evoluciji darvinovskog tipa. Istorija antikomunizma se praktično ukršta sa dominantnom ideologijom svih velikih zemalja, gde pod imenom “demokratija” vlada kapital-parlamentarizam. Psihijatrijski normalizatorski pozitivizam, koji vidi svuda devijacije i anomalije kojima treba suprotstaviti hemijsku brutalnost, pokušava beznadežno da “dokaže” da je psihoanaliza obmana.

Uprkos svemu, tokom čitavog jednog perioda, naročito u Francuskoj, ogromni emancipatorski učinci, u mišljenju i u praksi, Darvina, Marksa, Frojda pobeđivali su, naravno kroz žestoke diskusije, bolne revizije i kreativne kritike. Kretanje tih dispozitiva dominiralo je intelektualnom scenom. Konzervativizmi su tada bili u defanzivi.

No od masivnog procesa svetske normalizacije započete 1980, svako emancipatorsko ili naprosto kritičko mišljenje smeta. Videli smo tako defilovanje pokušaja koji su imali za cilj iskorenjivanje iz javne svesti svakog traga velikih dispozitiva mišljenja, koja su za tu priliku nazvani “idelogije”, iako su upravo bili racionalna kritika ideološkog potčinjavanja. Francuska, prema Marksu, “zemlja klasike klasne borbe”, našla se, nažalost, pod dejstvom malih grupa renegata “crvene decenije” (1965-1975), u prvim redovima te reakcije. Videli smo cvetanja “crnih knjiga” komunizma, psihoanalize, progresizma, i na kraju krajeva svega što nije savremeni gluparnik tipa: konzumiraj, radi, glasaj i ćuti.

Imperativ “uživaj”

Među tim pokušajima, koji pod pokrićem “modernizma” recikliraju liberalne starudije od 1820. pa naovamo, najneomraženije nisu one koje se pozivaju na materijalizam užitka kako bi, naročito psihoanalizi, održale pridike iz stražarnice. Daleko od toga da je u bilo kakvoj vezi sa emancipacijom, imperativ “uživaj” je upravo taj koji nam naređuje da budemo poslušni u tzv. zapadnim društvima i to sa ciljem da sebi zabranimo organizaciju onoga što je važno: oslobađajućeg procesa nekolicine raspoloživih istina oko kojih su dežurali veliki misleći dispozitivi.

Nazvaćemo, dakle, “savremenim opskurantizmom” bez izuzetka, sve forme ugrožavanja i iskorenjivanja moći sadržane, za dobrobit celokupnog čovečanstva, u Darvinu, Marksu, Frojdu.

(Tekst je objavljen u “Le Mondeu”, 8. maja 2010. Prevod: Ivana Momčilović)