Otimačina zemlje
Gradsko je vijeće Benkovca na prijedlog gradonačelnika Branka Kutije donijelo odluku o raspisivanju drugog javnog natječaja za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na području grada, točnije na području katastarskih jedinica Biljane Donje, Biljane Gornje, Ceranje, Islam Grčki, Kolarina, Korlat, Nadin, Raštević, Smiličić i Tinj. Na prvi pogled, reklo bi se da se radi o jednostavnoj odluci jedinice lokalne samouprave koja brine o zapuštenom poljoprivrednom zemljištu. Međutim, javni natječaj za zakup na 20 godina – izdan na osnovi Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države koji je u novembru prošle godine usvojilo i Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja – obuhvaća zemlju čiji su vjekovni posjednici i korisnici srpski žitelji. Uzurpacija privatne imovine na benkovačkom i zadarskom području, bilježena godinama nakon “Oluje”, dobiva tako ovim natječajem novu dimenziju i novi, legalni okvir.
Po drugi mu put oduzimaju djedovinu
Malobrojni mještani jednoglasno kažu da je to zadnji čin iseljavanja Srba s njihovih ognjišta. – Prije 15 godina su nas iselili, ali ostala je zemlja. Sada bi i to htjeli poništiti i tako nas se konačno riješiti. Jer, šta je čovjek na našim prostorima bez zemlje? Šta će moja unučad bez svoje djedovine? – zdvaja osamdesetjednogodišnji Marko Graovac iz Miranja Gornjih, čija je zemlja kao državna imovina obuhvaćena javnim natječajem.
On je jedan od rijetkih povratnika koji je u nimalo naklonjenim okolnostima započeo dugu i neizvjesnu sudsku bitku za svoju zemlju. Na kraju ju je, naravno, izgubio.
– Po drugi put mi oduzimaju zemlju, moju djedovinu. Prvi su je put oduzeli 1963, kada sam zbog općenarodnog interesa i tadašnjeg plana okrupnjavanja zemljišta morao ustupiti hektar i po tadašnjoj Vinariji Benkovac – kaže Marko Graovac, koji je s tom Vinarijom i tadašnjim Narodnim općinskim odborom potpisao i ugovor, čiju kopiju i danas čuva. U zamjenu je, kao i mnogi njegovi sumještani, dobio drugu zemlju. Teško je to prihvatio, jer je zamjenska zemlja bila slabije kvalitete i udaljenija od kuće. Dobio je tada posjedovni, ali ne i vlasnički list.
– Bilo je to pitanje ljudske nemarnosti, radili smo i malo je tko mario za papirologiju. Naši ljudi ne vole i nemaju vremena za kompliciranu administraciju – objašnjava.
Za svoje je nasljednike nastojao srediti imovinsko-pravne odnose, da dobiju, kako kaže, “svoju zemlju kroz jedan”. Tada uvidom u zemljišne knjige saznaje da je kao vlasnik jedne od zamijenjenih katastarskih čestica navedena Republika Hrvatska, a kao druge Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije NRH. Marko Graovac 2006. godine pokreće protiv navedenih vlasnika tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva, na osnovi ugovora o zamjeni zemljišta iz 1963. i činjenice da je više od četrdeset godina posjednik spomenutih nekretnina.
Prije sudskog procesa općinskom je državnom odvjetništvu uputio zahtjev za mirnim rješenjem spora, no zahtjev je odbijen s obrazloženjem da priložena dokumentacija – a posebno ugovor o zamjeni zemljišta – nije dostatna za valjanu identifikaciju predmetnih zemljišnih čestica. Sudskim postupkom nije postigao puno više, osim što je morao platiti 20 hiljada sudskih troškova. Naime, sud je jednostrano odbio njegov tužbeni zahtjev pod obrazloženjem da ugovor o zamjeni zemljišta nema utjecaja na rješavanje vlasničko-pravnog odnosa jer Vinarija Benkovac, koja je raspolagala nekretninama koje nisu bile u njezinu vlasništvu, nije imala pravo njihova korištenja. U obrazloženju još stoji da je ugovor dosta nejasan i neprecizan, jer se ne navodi površina i katastarska općina predmetnih čestica.
Državu ne zanima stvarno stanje
Nije mu pomoglo ni četrdesetogodišnje posjedovanja zemljišta. Nije dokazao, obrazlaže se u rješenju, da predmetne nekretnine samostalno i neprekidno posjeduje najmanje dvadeset godina počevši od 8. oktobra 1991. godine, u što se, dakle, ne računa posjedovanje prije toga datuma. U prijevodu, to znači da Srbi povratnici ne mogu biti vlasnici zemljišta koje su posjedovali do 1991. godine, osim ako ne dokažu da su i nakon toga njegovi neprekidni posjednici i da ono nije zapušteno. No, kako je većina povratničke populacije starije životne dobi, zemlja je uglavnom zapuštena.
– Jednostavno, država me pokrala. Izgubio sam ono što je vjekovima bilo od moje porodice. Sada to bez mog znanja daju u zakup nekome na dvadeset godina. Šta ja državi značim na mojoj djedovini? Ništa! – ogorčen je Marko Graovac.
Glišo Kolundžić, predsjednik Odbora za povratak, obnovu i ekonomski i socijalni položaj Srba u Zadarskoj županiji, smatra da se radi o otimačini srpske zemlje, koja se uklapa u politiku povratka izbjeglih Srba u Hrvatsku: kao da nikome nije u interesu da se pitanje imovine Srba riješi i kao da im se šalje poruka da se ne vraćaju jer ih ovdje ionako nitko rado ne čeka. A sami ljudi su nemoćni u pravnoj bici s državom, pogotovo ako je ta država unaprijed, planirano i organizirano, osigurala pravnu podlogu zakonima, ne vodeći računa o realnom stanju.