“Pirga” su zabranili isti oni koji su ga hvalili

Sjećate li se “Pirga”? Bila je to omiljena lektira generacija koje su se školovale do devedesetih. Onda je “Pirgo” nestao iz školskih programa, knjižara i biblioteka. Autorka te knjige Anđelka Martić, antifašistkinja i ponosna učesnica NOB-a, i danas živi u Zagrebu. Sa osmijehom koji je cijeli život krasi, 1. maja slavi 86. rođendan.

Odrasli ste na zagrebačkoj Trešnjevci. Kako vam danas izgleda Zagreb?

– Dobar dio mog djetinjstva provela sam u maloj, trošnoj kući moje tete. Ulica je imala samo 15 kućica i svi smo bili kao jedna velika familija. Nije se pitalo tko kome ide i gdje će tko pojesti komad kruha. Ulazilo se, izlazilo se, družilo se. Danas, nažalost, kad hoću otići prijatelju ili on želi doći meni, najavljujemo se telefonom. Ona kućica u kojoj sam živjela i koju sam voljela dobila je drugi izgled, nadograđena je zgrada sa nekoliko stanova. Izgubila se ona toplina i bliskost među ljudima. Od onog starog štiha nije ostalo ništa.

Prvi intervju sa Titom!

Kako ste počeli s književnim radom?

– Počela sam kao novinarka. Bila sam ratna dopisnica Prve armije za list “Pobedu”. Moj prvi intervju bio je sa drugom Titom na sremskom frontu. Poslije rata radila sam u “Vjesniku”, zatim u “Omladinskom borcu” gdje sam puno putovala radi reportaža sa radnih akcija. Na nagovor Grigora Viteza počela sam pisati za dječji časopis “Pionir”. U penziju sam otišla kao glavna i odgovorna urednica izdavačkog poduzeća “Naša djeca” i dječjeg lista “Radost”. Poslije “Pirga” Slavko Kolar me 1954. godine primio u Društvo književnika Hrvatske.

Kako poslije 56 godina gledate na “Pirga”?

– “Pirgo” je moja prva dječja knjiga. I danas me ljudi prepoznaju i prilaze mi sa riječima: “Evo Pirga.” Doživio je 54 izdanja, od kojih su neka dosezala i 40 hiljada primjeraka. Zahvaljujući “Pirgu” djeca Poljske nagradila su me “Ordenom za osmijeh”. U mnoštvu dobivenih nagrada ta mi je najdraža, nju uvijek izdvajam jer su mi je dodijelila djeca kao prvoj književnici van Poljske koja je svojim djelima i riječima zaslužna za dječji osmijeh. “Pirgo” je moja priča iz Drugog svjetskog rata o dječaku Željku Pavloviću i njegovom lanetu. Danas je on veliki Željko i čujemo se telefonom.

Pored svih literarnih vrijednosti, “Pirgo” je devedesetih izbačen iz školskih programa.

– Tada sam trebala izdati dvije knjige bajki. Sve izdavačke kuće koje su se do tada trgale za moje knjige počele su me odbijati. Bila sam jako ražalošćena jer sam znala da to nije zato što sam možda loša književnica, nego zato što je došlo takvo vrijeme. Kad je rat devedesetih počeo, samo su me dva vrtića pozvala na druženje. Dobila sam poziv i od jedne škole, ali su već drugi dan javili da mi ne mogu osigurati susret sa djecom. Znači, više nisam bila poželjna. Ili zato što sam najviše pisala o NOB-u ili zato, što mi je suviše glupo, što se prezivam Martić.

Drugovala sa Desankom, Mirom, Brankom

Da li ste ikad dobili objašnjenje za izbacivanje “Pirga” iz lektire?

– Kad je “Pirgo” izbačen iz lektire telefon nije prestajao zvoniti. Zvale su me i učiteljice, pitale zašto nema “Pirga”. Najžalosnije je, to točno znam, da je onaj tko je “Pirga” uvrštavao u lektire, tko je o njemu pisao najpozitivnije kritike kao o dječjem klasiku, odlučivao i o njegovom izbacivanju iz škola. “Pirgo” je jedna pozitivna knjiga u kojoj nema ni riječi mržnje. Posljednjih deset godina bilo je pitanja hoće li “Pirgo” i “Ježeva kućica” izaći iz podruma, ali nigdje nije bilo odgovora.

Dakle, nikad nisam dobila objašnjenje. Htjela bih da mi netko kaže zašto djeca više ne uče “Pirga”. Ne može se reći da je to loša knjiga. Pa “Pirgo” je uvršten u “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. U “Dječjoj knjizi” poslije rata” Pirgo” i “Modri prozori” Danka Oblaka ocijenjeni su kao najbolje knjige za djecu iz NOB-a. Ako je nešto najbolje, ne bi se trebalo izbaciti, bez obzira na to tko je to napisao. Neka štampaju djela bez imena pisca. Tokom ovih suludih vremena jedino se “Golden marketing” usudio štampati moja djela 2004. godine.

Mnogo ste se družili sa srpskim piscima, Desankom Maksimović, Mirom Alečković, Draganom Lukićem, Brankom Ćopićem, Ivom Andrićem. O svojim prijateljstvima javno ste i bez ustručavanja govorili i u vremenima kad ona više nisu bila poželjna.

– Miru Alečković upoznala sam kao novinarka na radnoj akciji, na pruzi Brčko-Banovići. Kasnije smo postale jako dobre prijateljica i dosta smo se družile. Kad bih dolazila u Beograd, uvijek sam imala gdje prespavati, ili kod Desanke, ili kod Mire, ili Dragana Lukića i njegove supruge. Desanka je govorila da me voli kao kćerku. Kad je umrla, jako me povrijedilo kad je jedan hrvatski novinar napisao da je “umrla prva baba Srbije”. Pisalo se tada da joj pjesme ne vrijede, omalovažavala se “Krvava bajka”. Kad smo se posljednji put srele, obećala je da ćemo otići zajedno u Brankovinu. Nažalost, došlo je vrijeme kad su prijateljstva grubo prekinuta. S Mirom Alečković dopisivala sam se tokom rata i bila je jako, jako nesretna. Još uvijek čuvam sva ta pisma i sve njene telefonske brojeve iz Beograda. Ne znam zašto u novinama ne bih mogla sa simpatijama pričati o mojim prijateljima kojih više nema.

Danas se često omalovažava NOB. Kako to doživljavate?

– Drugog svjetskog rata nikad se ne bih odrekla. Tada je vladalo veliko drugarstvo kojeg više nema niti će ga biti. Tko je mene pitao što su mi mama i tata! U Bosni smo bili toliko gladni da ne znam koliko dana nismo jeli. Netko bi imao glavicu češnjaka i ona se dijelila. Jako sam ponosna na svoje učešće u NOB-u i mojoj djeci sam puno pričala o tom vremenu. Taj dio života ne bih mijenjala ni za što. Bilo je jako teško, bila sam nježnija od seoskih djevojaka, osjetljiva, ali su me drugovi pazili. Ne bih nikad to izbrisala iz svog života, tu požrtvovnost druga prema drugu. Danas se ismijavaju tom ratu. Kad se djeca ogrebu, kažu, to si u partizanima zaradio. Čujem da se Antun Vrdoljak u svom dokumentarcu izruguje Drugom svjetskom ratu i Titu, naziva ga zločincem. Ne tvrdim da je Tito bio svetac, ali mora se priznati da je narodu učinio da mu bude bolje. Jako me boli što se sve to negira, što se negiraju logori i što se umanjuje broj mrtvih. Nitko te ljude neće vratiti, ali nemojte ih negirati. Poslije toliko godina, toliko patnji u Drugom svjetskom ratu, šta su učesnici NOB-a doživjeli? Ismijavaju nas, govore tko vas je tjerao u borbu. A naša je borba bila jedan od važnijih i svjetlijih trenutaka hrvatske povijesti.

U cipelama komunizma broj 36

Kojih se slika najviše sjećate iz Drugog svjetskog rata?– Starijega brata Ivicu ustaše su ubili u Zagrebu 1941. jer je bio član partije. Od tada su me drugovi sakrivali po Črnomercu, do kraja 1942. Dobro se sjećam dana kad su mi odobrili da idem u partizane. Prvo sam bila upućena u Moslavinu, pa u Slavoniju. Prešla sam sve bosanske planine sa nogama zamotanima u kravlju kožu jer nije bilo cipela broj 36. Gladni, žedni, gazili smo vodu do prsa. Najviše sam se bojala aviona, kad bi oni nailazili, ukočila bih se. Po nagovoru Grigora Viteza bila sam najmlađi delegat na Kongresu kulturnih i javnih radnika 1944. godine u Topuskom. Tu sam doživjela jednu od najljepših uspomena u životu. U vrijeme ofenzive, kad smo kretali ka Petrovoj gori, izgubila sam se i u jednom grmu čula neko šuškanje. A u grmu sam zatekla majku i tek rođeno dijete. Tri dana sam ih nosila do vrha Petrove gore. Bebu sam noću grijala. Da sam samo zbog toga učestvovala u Drugom svjetskom ratu, moja bi uloga bila opravdana jer sam spasila dva ljudska života.

Prilikom oslobađanja Beograda u Sarajevskoj ulici, ispred samog neprijateljskog tenka spasila sam ranjenog kapetana. Ni sama ne znam odakle mi hrabrost u tom trenutku, ali tu nije bilo razmišljanja, bio je to refleks i zbog toga mi je dodijeljen Orden za hrabrost.

Među prvima partizanima ušli ste u oslobođeni Jasenovac. Kako vam danas izgledaju komemoracije kod Kamenog cvijeta?

– Komemoracije su se pretvorile u jednu paradu, a ne u zasluženi spomen na nedužnu djecu, majke, očeve… U Jasenovcu smo zatekli gomilu mrtvih. Rijetki preživjeli bili su hodajući kosturi i u nevjerici da li smo mi stvarno partizani, jer ustaše su često znali da se preobuku u partizane kako bi vidjeli kako će logoraši reagirati. Mnogo godina poslije u sjećanju mi je ostala jedna simbolična slika. Sa djecom jasenovačke škole otišli smo na ledinu kraj Kamenog cvijeta i pričali o strahotama koje su se tu dogodile, dok su preko nas preletjele rode.