Plesni zamak

Malo je žena poznatih kao što su to Evita Peron i Imelda Marcos. Prva je dobila film, druga konceptualni album. Osim toga, obje su imale neizmjerno više, kao što je poznato.

Muhammad Ali se umalo zamjerio Imeldi jer je susret s prvom damom Filipina, teškom rabotom što ju je ova obnašala od 1965. do 1986., htio zamijeniti za trening. Ali, brz kakvog ga je bog dao, sjetivši se da je ionako nepobjediv, otišao je na meeting i spasio sebe i lokaciju svoga meča sa Smokin’ Joeom Fraiserom, možda najboljeg u cjelokupnoj povijesti teške kategorije. Beatlesi nisu bili tako pametni i odbili su Imeldin poziv na doručak i kavu. Suočeni s najvećom količinom rajčica u svojoj karijeri, gdje je crvenilo soka moglo u svakom trenutku biti zamijenjeno njihovom krvlju, liverpulski su čupavci na jedvite jade napustili Filipine.

22 pjesme i nekoliko žanrova

Poznata po broju cipela koje je imala, po gomili novca nestalog iz zemlje u kojoj je carevala, Imelda Marcos ovdje je nadahnuće autorskom dvojcu Davidu Byrneu i Fatboyu Slimu. Byrne se inspirirao pitanjem što to nagoni moćne ljude da, umjesto da budu zadovoljni svime, uzmu još i više, što je iznimno zanimljivo i na brdovitom Balkanu.

“Here Lies Love” prava je opera, s dvadeset i dvije pjesme i nekoliko žanrova kroz koje su ovi lisci s lakoćom protutnjali: school funk, kabaretski pop, americana, avant-pop, plesni pop, a sve propušteno kroz kič koji Imelda tako superiorno otjelotvoruje u imaginariju prosječnog konzumenta dnevnih novosti posljednjih desetljeća – u jednu gotovo odurno slatkastu lutkicu na čije vukodlaštvo pogled zamućuju kompleti cipelica i haljinica. Byrne i Slim za svoju su operetu okupili respektabilnu ekipu: Sharon Jones, Cyndi Lauper, Kate Pierson, Roisin Murphy, Tori Amos, Allison Moorer i Natalie Merchant pjevaju naglašeno narativne tekstove, što je s obzirom na žanr albuma logičan iskorak od pričanja gole ljubavne ili socijalne priče bazirane na samim emocijama, i zaobilaze one glasovite momente Imeldine javne poznatosti, tako da na albumu, koliko sam uspio uhvatiti, nema nijednog para cipela. Album više zvuči kao uspjela vježba iz nekoliko glazbenih stilova nego kao propitivanje etički zagađenog bunara u kojemu prebivaju zvjerke Imeldina formata. Imeldin je život obrađen u funky ritmu, a bilo bi više nego zgodno kad bi se u nas pojavili autori sposobni od kolekcija satova ili broševa naših aseva napraviti slušljivu pjesmu. Poput one koju je otpjevala Natalie Merchant (“Order 1081”), ili one u izvedbi Marthe Wainwright (“The Rose of Tacloban”). Umjesto toga, mi obilujemo kantautorima, da ne kažemo kantama od autora, uvijek spremnim promaknuti ideje identične sveljubavnim idejama jednog malog svećenika koji može biti na dva mjesta – kao da ga nije dosta na jednom – i na oba hodati po vodi.

Album idejno možemo svesti – mislim da bi intelektualizmu sklon Byrne, da zna hrvatski, bio zadovoljan – pod djelomično opravdanje kleptokratskog Imeldina života u ključu psihologije Alfreda Aldera i njegove teorije inferioriteta: od Imelde je život napravio čudovište, ona je imala slonovsku potrebu za ljubavlju, tako da je meni sad lakše, a nadam se da je lakše i vama.

Ciglu po ciglu

Paralelno s Imeldinim pratimo i život njene prijateljice iz djetinjstva, Estrelle Cumpas, koja je sušti antipod naše zvijezde i koja je, narodski rečeno, nestala iz historije.

Na domaćem se tržištu istovremeno u izdanju “Planetopije” pojavio Byrneov “Biciklistički dnevnik” u kojemu je pokazao nešto angažiraniju stranu svoje multi-kulti persone. U njoj opisuje svoja bicikliranja diljem planete i piše zanimljive stvari, recimo da su zatvor u kojemu je bio zatvoren Rudolf Hess, najpoznatiji robijaš iz Hitlerove ekipe, srušili, ciglu po ciglu, za jednu noć. Kao da su htjeli razgraditi svako eventualno zlo koje se uvuklo u te zidine.

Byrne i Slim pohlepnoj su Imeldi sagradili zvučni, vrlo plesni zamak čija atmosfera vuče na doba u kojemu je “Studio 54” bio centar nasmijanog i bezdušnog svijeta zabave i u kojemu se ova slavna žena nekoliko puta dobro provela.