Pravda duga dvadeset godina

Sastavilo se nebo iznad obronaka Psunja i uronilo sela Požeško-slavonskog kraja u proljetni povodanj. Usprkos lokvama i blatu koje usporava vožnju seoskim makadamskim putovima, probijamo se do Podsreća, sela udaljenog 14 kilometara od pripadajuće mu općine Brestovac. Na seoskoj cesti nema žive duše, tek niz spaljenih i poneka obnovljena kuća. Ulazimo u dvorište jedne od njih.

“Da nije ljubavi, ne bi svita bilo”, pjeva ispred štale domaćin Đorđe Pašić. Od kiše se sklanjamo u kamenu vrtnu kuhinju, izgrađenu tik do štale. Unutra, kao usred zime gori peć na drva, pokraj koje Pašićeva, 82-godišnja majka Milka, plete čarape.

– Pjevam na svadbama, sve, od romansi do narodnjaka – pojašnjava svoju grlatost Đoko, kako ovog veseljaka zovu muzičari u trokutu od Banja Luke, Novog Sada i Požege.

– Ima li sreće u Podsreću? – pitamo ga.

– Kuća mi je 1991. zapaljena, a sa suprugom i majkom u selo sam se vratio prije deset godina. Prvi sam mještanin koji se vratio u Podsreće, a do 2000. sam živio u Bosanskoj Gradiški. Kuća je konačno obnovljena, a danas solidno živimo od osam krava i voćnjaka. Prodam mlijeko, a nešto novca dobijem iz državnog poticaja. Inače, u selu je obnovljeno oko 20 kuća, a u njemu danas živi pedesetak ljudi. Ne mogu ja bez svog sela – priča 55-godišnji Đorđe.

Zadubljena u pletivo, Milka se također prisjeća nesretne 1991. godine.

– Najprije sam izbjegla u Požegu, a odmah zatim u selo Aleksandrovac, čije je ime kasnije promijenjeno u Antunovac. Tamo sam provela dvije i pol godine, a zatim sam do povratka u Podsreće stanovala kod rodbine u Lučincima. Ondje mi je umro suprug, koji je 1991. teška srca napustio kuću i na kraju nije dočekao povratak – priča Milka.

Paljenje i ubijanje

Sudbina Pašićevih, jedna je u nizu poznatih priča o događajima u tom dijelu požeško-slavonskog kraja, kada je odlukom civilne vlasti u Požegi 26 sela u okolici grada, koja su u potpunosti ili u većini bila nastanjena Srbima, iseljeno zbog “neposredne ratne opasnosti”. Nakon što je narod iseljen, pripadnici Hrvatske vojske ušli su u ta sela, opljačkali, minirali i popalili 616 stambenih i 590 gospodarskih objekata. Bez doma su ostale 1.492 osobe, a bez života 44 civila, koji su se oglušili o naredbu o evakuaciji Kriznog štaba iz Požege, izdanu 29. listopada 1991. godine.

Gotovo 19 godina kasnije, Srpski demokratski forum konačno je 10. svibnja podnio Državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv petorice čelnika tadašnje civilne i vojne vlasti u Požegi. Za ratni zločin počinjen nad civilnim stanovništvom srpske nacionalnosti, etničko čišćenje, uništavanje imovine i paljenje sela, prijavljeni su Anto Bagarić, tadašnji predsjednik Kriznog štaba općine Slavonska Požega, Nikola Janković, tadašnji i sadašnji načelnik požeške policije, umirovljeni general Miljenko Crnjac, zapovjednik 123. brigade HV-a Tomo Jelić, predsjednik općine Drago Matošević, koji je bio predstojnik tadašnjeg Ureda za obranu, i druge; nepoznate osobe.

Naredba o evakuaciji svih građana, njihove imovine i stoke iz 26 sela, koju je dan ranije donio Krizni štab, počela se provoditi točno u podne 29. listopada 1991. godine. U šokantnoj naredbi kriznog štaba Požege koju je tjednik “Feral Tribune” objavio još 2001. godine nabrojana su 24 sela, kojima su poslije pridružena još dva.

U roku od 48 sati trebalo je evakuirati mještane Oblakovca, Vučjaka Čečavačkog, Jeminovca, Šnjegavića, Čečavca, Koprivne, Rasne, Pasikovaca, Kujnika, Orljavca, Crljenca, Sloboštine, Milivojevaca, Podsreća, Vranića, Nježića, Požeškog Markovca, Klise, Odžakovaca, Poljanske, Kantrovaca, Gornjih Vrhovaca, Lučinaca, Oljasa, Smoljanovaca i Buševca.

Na području spomenutih sela je prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo 2.120 osoba. Ona su nakon evakuacije razrušena, zapaljena (tri su zapaljena djelomično jer su u njima živjeli i Hrvati) i opljačkana, a 44 civila koja su u njima odlučila ostati, su ubijena. Prema pisanju “Ferala” u naredbi je stajalo da je cilj evakuacije uspješnija obrana i zaštita civilnog stanovništva spomenutih sela, koje su počele ugrožavati “četničko terorističke snage i Jugoslavenska armija”. No, nije li naredba o evakuaciji bila samo praktična provedba ideje “humanog preseljenja” dogovorenog na najvišim razinama vlasti? Jer, zašto su, nakon što je narod izbjegao, sela spaljena i opljačkana, a oni koji su ostali, ubijeni?

Paradoks čitavog slučaja leži i u činjenici da je još 17. ožujka 2000. godine protiv nepoznatih osoba vezanih za ovaj zločin podignuta prva kaznena prijava, ali DORH ju je, kao i stotine drugih, ignorirao. Rudolf Maček, županijski državni odvjetnik u Požegi na pitanje “Ferala” o obavljenim istražnim radnjama, tada je kazao da će istraga biti učinjena nakon što se tijela identificiraju i utvrdi kako je tko ubijen. No, do danas po tom pitanju ništa nije učinjeno. Pustoš i ratne traume i danas su vidljive u selima. U selu Kujnik našli smo obitelj Miodraga Mitrovića, koji je odbio fotografiranje, a i nevoljko se prisjetio naredbe o evakuaciji. Kaže da je u selu prije evakuacije živjelo stotinjak ljudi.

Starci u uniformama

– Nakon naredbe sklonili smo se u jedno mjesto kod Požege. Mnogi sumještani otišli su prema Vojvodini, Beogradu, a neki i prema Kanadi. Naravno da netko treba odgovarati za palež i pljačku, kao i za ubojstvo civila, jer ti koji su takvo što planski naredili, zasigurno su imali za cilj da se u naša sela više ne vratimo – kaže Mitrović.

I on poput onih rijetkih seljana koji su se vratili, živi od stoke. Nekako se preživi, kaže, no puno je veći problem prazno selo. Nigdje kafića, nigdje dućana, a kamoli kakvog kluba.

– Što je selo bez ljudi?! U Kujniku je obnovljeno gotovo 90 posto kuća, no u njima malo tko živi. U selu živi tek deset starosjedilaca plus nešto pridošlica – rezignirano će Miodrag.

Tmurno kišno vrijeme pojačava osjećaj nelagode na putu prema selu Jeminovac u kojemu, navodno živi tek jedan stariji mještanin. Na ulazu u selo, ispred jedne kuće parkiran je automobil beogradskih registracija. Zaustavljamo se, vidjevši na pragu kuće sredovječnu ženu i muškarca.

– Mi smo vam samo za vikend ovdje, kuća je roditeljska ostavština. Gore na vrhu sela stanuje Milan, on je jedini stalni stanovnik sela – otpravljaju nas supružnici Milenko i Mileva, neraspoloženi za razgovor.

Krećemo navrh sela i za nekoliko sekundi nalijećemo na desetak janjaca koji su se pred nama dali u bijeg uskom cestom. Oni nas dovode do dvorišta kuće 74 – godišnjeg Milana Prodanovića. Zbunjen je došljacima, no počinje priču.

– U Jeminovcu je nekad bilo 28 kuća, a dobro se sjećam te ’91. Bio sam kod susjeda, kada je počeo palež nekih kuća. Nisam dugo čekao, već sam uzeo torbu s najnužnijim stvarima i pobjegao za Bosnu, nakon čega sam dospio do Srbije, blizu Pančeva. Tamo mi je već ranije bio sin. Da sam čekao vojsku, nisam siguran da bih ostao živ. Žena mi je umrla još prije rata – priča Milan.

Čekanje na pravdu dugu 20 godina Milanu više ništa ne znači. Preživio je kaže, već dva infarkta i danas se snalazi kako zna i umije.

– Penzije nemam, prodam koje janje, a nešto mi u novcu i hrani pomogne brat iz Požege. Triput tjedno kroz selo prođe kombi s hranom pa kupim kruh i drugo što mi treba. Više volim umrijeti na svome nego da se igdje više selim – poručuje Milan.

Ostavljamo ga u njegovoj čamotinji i krećemo put sela Šnjegavić, gdje prema popisu stanovništva iz 2001. živi tek 13 osoba, za razliku od 1991. kada je to selo brojalo 123 mještana. U Šnjegaviću je, prema zabilježenim iskazima svjedoka, o čemu je 2001. također pisao “Feral”, ubijeno imenom i prezimenom 15 civila, onih koji se nisu odazvali pozivu na evakuaciju. U tekstu dalje piše, da je, čim je informacija o kaznenoj prijavi za ubojstva i pljačke u Šnjegaviću procurila u javnost, tadašnji župan Bagarić na sjednici Županijske skupštine ustvrdio da je u akciji 11. i 12. prosinca 1991. ubijeno 22 ljudi, te da nije riječ o civilima, nego o mještanima Šnjegavića i okolnih sela koji su svoju imovinu traktorima prevezli do Banja Luke, pa se uniformirani vratili na Psunj, priključivši se postrojbama Banjalučkog korpusa, aktivno sudjelujući u akciji u kojoj su i poginuli. No, morat će Bagarić objasniti kako su to neki pripadnici Banjalučkog korpusa imali i više od 80 godina te da je među ubijenima bilo i starijih žena.

Kiša metaka

O dijelu događaja u Šnjegaviću posvjedočila nam je 71-godišnja Pela Stojanović, koja sama živi u obnovljenoj kući od 35 kvadrata.

– Sjećam se plakata oblijepljenih po selu koji su pozivali na evakuaciju. Do zadnjeg trena nisam htjela otići, a 10. prosinca 1991. počelo se svuda uokolo pucati. Tada sam odlučila pobjeći, trčala sam šumom dok su meci zujali svuda oko mene. Ni sama ne znam kako me neki nije pogodio – prisjeća se Pela.

Pitamo je da li joj je poznato mjesto masovne grobnica u selu, gdje je na poticaj županijskog odvjetnika Mačeka 2000. u suradnji s Vladinim uredom za nestale i zatočene obavljena ekshumacija, prilikom koje je iskopano 13 tijela, a za koje je Bagarić i prije identifikacije izjavio da je riječ o pripadnicima Banjalučkog korpusa. Mnoga tijela i deset godina nakon toga, još uvijek nisu identificirana.

– Identificirana je tek Anđa Stanković, koja je ubijena kad je imala 70. godina – kaže Pela Stojanović.

Tražimo dalje selo Čečavac, u kojemu, čuli smo, ne živi više nitko. Tabla s imenom sela ne postoji, no traktor parkiran uz put sugerira nam da stanemo. Ispred jedne obnovljene kuće, znatiželjno nas promatraju.dva muškaraca i pas.

– Jesu li ovo Čečavci? – pitamo.

– Jesu – odgovaraju istovremeno.

Prilazimo i upoznajemo se s Milanom i Milom, kako su nam se predstavili. Mile je Srbin, a Milan Hrvat, ličkih korijena. Milan kaže da je u selu podstanar, doselio se u njega prije dvije godine i živi u kući gazde kod kojega radi na obližnjem poljoprivrednom dobru. Živio je posvuda, imao svoju firmu, no dodaje da to sad nije važno. Ne žele se slikati.

– Ovo selo vam je k’o nova Čečenija – smije se Milan i dodaje:

– Nekada je u njemu živjelo 60-tak ljudi. Sada tuga i žalost – kaže opet Milan, a Mile klima glavom. Živi u Požegi, ne priča puno, a tu i tamo navrati da posjeti prijatelja Milana i obiđe obnovljenu obiteljsku kuću.

Milan je za nas imao samo jednu poruku.

– Poručujem svima, a posebno političarima da smire tenzije i puste ljude koji su u ovim selima našli suživot, da žive i rade, jer nije lako. Mi slavimo oba Božića, ne pitamo tko je Hrvat, a tko Srbin. Tko to pokuša remetiti nije dobrodošao u ove krajeve – poručuje Milan.

Odlazimo, putem koji prolazi Čečavačkim Vučjakom, selom koje na trenutak izgleda kao da ga je pogodila sudbina Hirošime. Tek jedan pas gleda nas s ceste. Barem neki znak života.

“Poduzimali, poduzimamo, poduzimat ćemo”

Na naše pitanje o dosad pokrenutim istražnim radnjama za zločine u požeškim selima 1991. godine, iz Županijskog državnog odvjetništva u Požegi odgovorili su da je pokrenut veliki broj različitih istražnih radnji, i to ne samo na osnovu predmetne kaznene prijave. Također, navode da je “kroz duže razdoblje u županiji procesuiran respektabilan broj počinitelja tih kaznenih djela”, no ne navode o kojim je počiniteljima riječ. Na naš upit o tome kakve će konkretne radnje ŽDO poduzeti u slučaju najnovije kaznene prijave protiv čelnika požeške civilne i vojne vlasti, odgovaraju da “odvjetništvo uz veliki broj već poduzetih konkretnih radnji, poduzima i poduzimat će nove radnje u cilju utvrđenja svih relevantnih činjenica i okolnosti vezanih uz te događaje”. O kakvim je konkretnim i novim radnjama riječ, u odgovoru nema ni slova.

Prijavljeni za zločin i danas šef policije

Unatoč nizu pokušaja nismo uspjeli doći do komentara bivšeg župana Ante Bagarića na kaznenu prijavu koja ga sumnjiči za ratni zločin, no on je prije dva tjedna “Glasu Slavonije” rekao da je ta prijava podnijeta prema “pisanijama” Save Štrpca iz Udruženja “Veritas”. Kazao je da je evakuacija bila provedena u skladu s međunarodnim konvencijama, a o njoj je na prijedlog Kriznog štaba odlučilo tadašnje Zborno područje Osijek na čelu s generalom Karlom Gorinšekom. Na pitanje novinara zašto su, ako je sve bilo po propisu, sela spaljena, Bagarić je odgovorio da to treba pitati vojne vlasti te da je bilo neodgovornih pojedinaca. Predstavnik vojne vlasti 1991. bio je Nikola Janković, tadašnji i sadašnji šef požeško-slavonske policije, koji nam je preko svoje glasnogovornice odgovorio da “neće komentirati prijavu dok Državno odvjetništvo ne odluči o kaznenom progonu”.