Prilog izgradnji novih srpsko-hrvatskih odnosa

Delo gospodina Makijavelija najviše je ugrađeno u ono što mnogi nazivaju evropskim civilizacijskim tekovinama. Cilj opravdava sredstvo – to je sveta mantra, koja je svojom magičnom snagom proizvela naše istorije.

U kontekstu makijavelističke evropske istorije interesantno je posmatrati srpsko-hrvatske odnose. To su, bez konkurencije, najgori odnosi između dvaju naroda: koloplet ljubavi i klanja, orgija zla bez kraja koja se manifestuje u gotovo pravilnim ciklusima već dva veka, donoseći ovim prostorima samo patnju i krv. Prvo je za pomisliti da se radi o nepomirljivim sistemima vrednosti. Ali ne, ništa od toga. Reč je o infantilnosti kolektivnih identiteta. Reč je o nesposobnosti da se identifikuju životni interesi, da se ima vizija. Reč je o infantilnosti tolikih razmera da se može govoriti o procesu samozatiranja. Reč je zapravo o tome da među Hrvatima i Srbima nema makijavelista. Ni u tragovima.

Osnovne pretpostavke makijavelističkih projekata su misao i vizija te apsolutno odricanje od emocija, međutim imanentna potreba balkanskih identiteta je afekat – zato ćemo uvek biti narodi drugog reda. Samo zato. Služićemo drugima, nećemo posedovati svoje. Povremeno ćemo dobiti pravo na svoju porciju afekta – tada ćemo ubijati jedni druge, ili grliti, ovisno od ciklusa.

Svi politički projekti Srba i Hrvata poslednjih 150 godina izašli su iz matrice ilirizma, a ilirizam je jedan od najuspešnijih makijavelističkih projekata Austrougarske, s ciljem da novostvorene izraze kolektivne slavenske samosvesti stavi pod kontrolu i prekine moguće veze sa Rusijom. Sve što je izašlo ispod kabanice ilirizma, od Vuka do Tita, šepavo je – donijelo je zlo. Samo zlo. I u današnje vreme glođemo neke mitove iz ilirizma. Jedan od mitova je mit o lingvističkom geniju iz Tršića ili žal nekih hrvatskih književnih veličina što je Gaj od Vuka uzeo štokavicu za osnovu hrvatskog književnog jezika. Ili govore o Vukovoj reformi kao o velikosrpskom projektu. Zamislite: jedan narod koji, u to vreme, ima promil pismenih, izvede uspešno takav projekat na teritoriji susedne mu supersile. Pritom treba imati na umu da je onaj promil pismenih (pravoslavni sveštenici) listom bio protiv te reforme. Takav društveni projekat morao je imati svoju logistiku i imao ju je u državi Austrougarskoj. Svi ciljevi, svi sukobi, sve veličine, svi mitovi – bili su programirani i kao takvi služili su planiranoj svrsi. Služe i danas.

Austrougarska je taj projekat provodila angažujući uglavnom svoje oficire. Jedan od njih, Josif Runjanin, Srbin, poreklom iz Loznice, komponovao je hrvatsku himnu. Kompletna hrvatska historiografija, već decenijama, čini sve da tu činjenicu izbriše. Josifa je preimenovala u Josipa, nigde se ne navodi njegovo mesto rođenja, a naročito ne njegov kompletan skladateljski opus (nesretnik je komponovao samo još jednu kompoziciju, “Rado ide Srbin u vojnike”). Hrvatska država podigla je i spomenik, ali kome? Nikome. Nije Josifu, jer piše Josipu, a nije ni Josipu Runjaninu, jer takav nikada nije postojao. Navodim taj primer jer je zgodna metafora za čitav ilirski pokret i ilirizam kao način mišljenja kojemu je svojstvena svaka iluzija. Ovo je jedan od manjih fatuma našeg javnog života i ja predlažem da se raspiše konkurs za novu himnu. Pa to je samo pesma, a dokinuće jedno licemjerje i svi ćemo biti prirodniji. Nije zanemarivo ni to što ćemo jednom nesretniku vratiti pravo na ime.

Kolektivnim identitetima ovisnim o kolektivnim afektima lako je, ako za to imate sredstava, gospodariti. Povremeno ih suočite sa ogledalom. To mora biti dozirano jer znaju razbiti ogledalo. Ako to učinite stručno, možete im uzet sve. I dušu.

Završiću, ipak, optimistično. Sve će se značajno popraviti kad u Hrvatsku dođe Evropa, hoću reći Evropljani. Po predviđanjima relevantnih službi naše vlade, u Hrvatsku će u narednih deset godina useliti pola miliona ljudi, uglavnom iz Zapadne Evrope. Oni će svojim novcem urbanizovati neurbanizovani deo jadranske obale i otoke. Naseliće se trajno jer je taj životni prostor jedan od najboljih na svetu. To će Hrvatsku (trenutno jednu od etnički najčistijih evropskih zemalja) ponovo učiniti multinacionalnom zemljom. Ogromne promene u kulturi, mentalitetu, grupnim identitetima dešavaće se nepojmljivom brzinom. To će dati šansu Srbima i Hrvatima da svoje odnose uspostave na bitno zdravijim osnovama.