Radničke klase vraćaju se iz raja
Za što je ovaj tjedan optužen Damir Polančec? Za dug HEP-u od strane šibenskog TLM-a, koji je dobivao struju po netržišnim cijenama, da bi je dostavljao i svom partnerskom poduzeću, “Aluminiju” iz Mostara. A sve u režiji Vlade, u kojoj je on bio potpredsjednik, a Ivo Sanader predsjednik. Nakon što je Uskok optužnicom pokazao kako smatra da se radi o krivičnom djelu, diskusija u medijima otišla je u smjeru dileme: politička odluka ili krivično djelo? U toj lažnoj dilemi, koja sugerira da kriminalna djela nemaju političku vjeru i naciju, ali i da političke odluke moraju biti donošene strogo u okviru postojećih zakonskih propisa (po tako shvaćenom legalizmu ne bi bilo hrvatske države, no više nije “to” vrijeme), “zaboravlja se” postaviti banalno pitanje: što vladajuća klasa radi kad vlada?
Odgovor bi, naravno, glasio da stvara materijalne uvijete za održanje i perspektivu svoje vladavine. Između ostalog i tako što se, svoj priči o odvojenosti izvršne i zakonodavne vlasti usprkos, služe polugom zakonodavne vlasti i donose zakone na svoju sliku i priliku. A spada li u tu politiku, kad je npr. HDZ u pitanju, sad gospodarski brižna izjava Andrije Hebranga da je njihova prva briga bila i ostala opstanak za jug Hrvatske (!) vitalnog trokuta, koji čine “Aluminij” Mostar, TLM Šibenik i Luka Ploče?
Da hrvatska vlast spašava već dvadesetak godina privredu uglavnom od sebe same, kao “reketarskog” sluge kapitala, to zbilja nije novost. Prije no što su postali gospodarstvenici (a ne privrednici), naši političari bili su pretvorbenici, pa ratnici, pa privatizatori “našeg” hrvatskog državnog vlasništva. To je kratka povijest “brige” i za tri spomenuta “strateška” privredna subjekta, koji su draži “slobodnog tržišta” iskusili u obliku državnih i paradržavnih podjela, etničkog čišćenja, pretvorbenog upropaštavanja i privatizacijskog “spasa”, koji krizno traje (što će sve moći jedna kuna, to ni ustaše nisu mogli sanjati).
No, to je sve prethistorija koja se, kao i način na koji su novi vlasnici stekli svoje prve milijune, za pristojnim stolom ne spominje. Inače, hrvatska država ima udio u vlasništvu mostarskog “Aluminija”, TLM je na izlasku iz procesa privatizacije i dokapitalizacije, a Luka Ploče već je sedam godina dioničko društvo, a ne više društveno poduzeće s.p.o. Dakle, u zemlji (i inozemstvu) u kojoj se tvornice kupuju za kunu, u kojoj luke postaju privatna poduzeća, a država ima vlasništvo u susjednoj državi, glavni je kriminal pošto kome struja?
Normalizatori pretvorbene i privatizacijske politike sad hoće “čiste račune” u određivanju cijene energenata, u čemu mjerama sudjeluju sve ozbiljne države. No, nešto drugo je tu problem. Njega je na svoj zavodničko cinični način formulirao najlukaviji od mainstream ekonomista, Ljubo Jurčić: “Istraga bi trebala utvrditi je li odluka rezultirala većom društvenom korisnošću od štete. Ako je privatna korist veća od društvene, postoji politička, ali i druge odgovornosti.” Tako smo saznali da je ideal našeg društvenog uređenja harmonični sklad privatne i društvene koristi, čije rezultate može vidjeti tko god ima volje prošetati.
No, patološki učinak afera, poput zadnje sa strujom, i služi da politički i medijski mainstream ne govori (naročito ne analitički) o krizi, nezaposlenosti i armiji ljudi koji žive na rubu egzistencije. Jer, kad bi to bila glavna tema tekuće politike, onda bi bilo jasno da je na redu promjena sistema vladanja. I dalje: promjena vladajuće ideologije neoliberalizma, koja nas je i dovela u ovu slijepu ulicu. A tu diskusiju naše stranke, koje još uvijek zovemo političkima, ni pod koju cijenu neće da otvore.
U krizi je bolje reći kako je netko nešto ukrao, kako nije jasno pošto kome struja i koji kum kojemu namješta poslove – korupcija, klijentelizam, umrežavanje – to je razina drugarske društvene kritike. Na slične, a slovenske teme o “naciji konspirologa”, u “Mladini” piše Marcel Štefančič Jr.: “Dok se bavimo aferama propuštamo vidjeti da je najviše kriminala i najviše korupcije upravo u poslovima koji se odvijaju sasvim legalno, u okviru zakona i po zakonu. Problem nisu afere, već zakoni, koji prizivaju afere. Kad vam navode zakon po kojemu je obavljen ovaj ili onaj veliki posao, čini se da je zakon napisan baš za taj posao – da je dakle napisan kako bi taj posao oprao od krivnje. Zbilja: što je pljačka banke spram njenog osnivanja?”
Kad bismo, dalje od zakonskog okvira, ušli u političko-ekonomsku materiju, morali bismo analizirati strategije domaćih kapitalista i njihovih, državnih i paradržavnih, pomagača. Morali bismo, npr. kao Marx svojedobno, od spektakla nepravedne razmjene, koji se svodi na rat vlasnika, zaviriti u nespektakularne prostore proizvodnje gdje se, od strane vlasnika, menadžera i države organizira iskorištavanje radne snage. To iskorištavanje počiva na tekovinama razvlaštenja radničkih klasa, na obrani rastućih profita svim sredstvima, bez da se ulaže u inovacije, razvoj i radne odnose. Kapitalsko “rentijerstvo” dovelo je hrvatsku državu do Mostara. No, sad je na redu prijenos odlučivanja, od stakeholders, tj. radnika i menadžera koji su još imali interes da poduzeće proizvodi prema shareholders, onima koji su vlasnici dionica i zanima ih samo špekulacija tim dionicama. Vlasnik kapitala više ne brine za proizvodnju, ta nekadašnja “poduzetnička” briga sad je prešla na radnike (“Novi list plus”: “Radnici šibenskog aluminijaša zabrinuti zbog afere koja ugrožava uspješnu privatizaciju te tvrtke.”) No, radničke klase vraćaju se iz raja.