S nekima život igra grublje

Mogla je to biti prekrasna ljubavna priča o izbjeglom momku i samohranoj majci koji se pronađu u vihoru rata, zajedno odole svim nedaćama, pa požive u sreći i blagostanju do duboke starosti. Ali priča je jedno, a život drugo. Iako je Vinko Oluić iz Bilišana kraj Obrovca doista upoznao svoju Vesnu usred rata, kad je nakon “Oluje” izbjegao u Valjevo. Iako se ona,  rastavljena majka dviju kćeri, službenica u Telekomu Srbije, odmah zagledala u mladića dobra srca i slaba imetka. Iako je njihova ljubav ubrzo okrunjena rođenjem djevojčice Vasilije i dječaka Marinka. I iako im, tamo u Valjevu, nije bilo tako loše – on bi zaradio popravljajući mobitele i kompjutere, pa bi s njenom plaćicom skucali dovoljno da lijepo žive. Baš tu negdje u lijepu se priču počinje uplitati crnja strana života…

Mučen nostalgijom, Vinko nagovara Vesnu da se vrate u njegovo rodno selo. Opijeni snovima o još boljem sutra, s dvoje sitne djece dolaze 2007. u Dalmaciju, no stvarnost snove siječe u korijenu: od obećanja da će se Vinko zaposliti u tvornici nije bilo ništa, kao ni od tvornice, a i kuću u Bilišanima morali su dijeliti s rodbinom. Premda nije bilo puno toga za dijeliti…

– Živeli smo od socijalne pomoći, bez vode, sudopera, mašine za veš, bojlera, svega što normalna porodica ima. Nisam se isprva bojala dolaska u ratom opustošen kraj. Ljudi su me ovde ekstra prihvatili, počelo se zaboravljati nesreće koje su svi, i Srbi i Hrvati, doživeli. Ali suprug… U čekanju nečeg boljeg, zaposlenja, bio je nemoćan, frustriran… Sve se teže nosio s dečjim pitanjima zašto nema onog, zašto se ne može ovo… – prisjeća se Vesna teških dana koji su prethodili najgorem udarcu.

MEĐUNASLOV: Dugovi se gomilaju

U dobi od samo 42 godine, lanjskog aprila, Vinko je pogođen snažnim infarktom pao mrtav preko kućnog praga. Unatoč strašnom gubitku, Vesna je odlučila s djecom ostati u selu u kojem za toplijih godišnjih doba živi tek nekoliko starijih ljudi, a zimi samo divlje svinje navraćaju do pustih kuća. Ne namjerava natrag u Srbiju, iako ju je ovogodišnja duga studen skoro dotukla. Sama cijepa drva i dovlači vodu s gustirne da okupa djecu, sama se bori i s hrvatskom birokracijom. Vasilija i Marinko preživljavaju danas s mamom od 1.100 kuna socijalne pomoći: 400 treba dati za Vesnino zdravstveno osiguranje, jer da ga nema, deportirali bi je iz zemlje i oduzeli joj skrbništvo nad djecom. Nema se ništa, samo se dugovi gomilaju.

– Lani mi je Grad Obrovac dao jednokratnu pomoć, a ove godine ne znam što ću. Imam 1.800 kuna neplaćene struje, a više od dve hiljade dugujem za zdravstveno. Ne mogu da plaćam obaveze dok su mi deca na rubu gladi…

Njezina Vasilija ide u drugi razred, odlikašica je. Rastura matematiku. Kaže da svatko mora znati tablicu množenja, sabiranje, dijeljenje. Jer, ako ne zna, neće biti dobar u životu. Željela bi za nekoliko godina upisati Srpsku pravoslavnu gimnaziju, pa ostati živjeti u Zagrebu.

– Ne znam zašto, ali htjela bih tamo da se udam. Bili smo u Zagrebu i svidjelo mi se i htjela bih tamo provesti svoj život, da budem medicinska sestra i da pomažem ljudima – priča odlučno ova preslatka osmogodišnjakinja. Za sada vrijedno pomaže mami i dvije godine mlađem braci; Makija privlače uniforme, želio bi biti policajac.

Prema hrvatskim zakonima, nedostaju još dvije i pol godine da Vesna postane hrvatska državljanka. Tada bi mogla dobiti domovnicu. Dok je nema, uopće ne interesira službenike na šalterima u Obrovcu, Zadru i Zagrebu, gdje obija pragove pokušavajući objasniti kako joj nužno treba pomoć za djecu, državljane Hrvatske. Tek s domovnicom može tražiti dječji doplatak i dodatke za skrb te obnoviti postupak za stambeno zbrinjavanje, koji je još Vinko podnio čim su došli ovamo. A možda nađe i posao, pa svojoj djeci olakša put do željene budućnosti.

MEĐUNASLOV: Angažman dobrih ljudi

No, dvije i pol godine je puno vremena. Dok im se ne smiluju državni službenici, dobri ljudi pomažu Oluićima da nekako prebrode svakodnevnicu. Među njima su i Vinkovi prijatelji s interneta, Srbi i Hrvati, koji su na vijest o njegovoj smrti skupili desetak tisuća kuna, taman za 15 godina staru krntiju kojom Vesna vozi Vasiliju u udaljenu školu. Među njima je i Branislav Zečević, potpredsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Zadarske županije i SDSS-ov vijećnik u Polači, koji se za sudbinu Oluićevih zainteresirao tokom posjeta obrovačkih vjernika manastiru u Gomirju.

– Zatražio sam pomoć od srpskog “Privrednika”, no rekli su da oni pomažu samo srednjoškolce i studente. U uredu Slobodana Uzelca, potpredsjednika Vlade, obećali su pomoći, ali od toga još ništa. Pisao sam i pučkom pravobranitelju, ali uzalud. A ovoj se djeci mora hitno pomoći! U najmanju ruku, zaslužuju da im se omogući školovanje i ostanak na pradjedovskim ognjištima koja samo što nisu zauvijek ugašena – kaže Zečević.

OKVIR:

NASLOV: Zajedno možemo pomoći

Iako Marinku i Vasiliji ništa neće vratiti tatu, možda im možemo pomoći da u njegovom selu zajedno sa svojom mamom žive život dostojniji čovjeka. Možemo ih posjetiti u Bilišanima pored Obrovca, s kakvim darkom za ozbiljnog i skromnog Marinka ili nagradom za Vasilijin uspjeh u školi. Možemo podržati njihove ozbiljne dječje planove, kao i Vesnine svakodnevne bitke dok sama brine o njima i čeka tako željenu domovnicu. Možda im zajedno uspijemo ponovno okrenuti život k barem malo bezbrižnijim i sretnijim pričama.

Pomoć za Vesnu, Vasiliju i Marinka Oluića možete uplatiti na tekući račun Vesne Oluić: 2407000-3605236222, OTP banka d.d. Zadar.