Sindikati, vratite se onima koje zastupate

Radnička prava unazađena su za čitavo stoljeće, radnici su tranzicijom koja traje od devedesetih potpuno izbačeni iz društva. S druge strane, sindikati ne zastupaju radnike, već one koji su dio društva, primjerice javne službe koje žive od proračunskog novca. Uzmimo samo primjere preplaćenih sindikata u Hrvatskim željeznicama, čiji su radnici u strahu za gubitak radnog mjesta, iako bi itekako imali što raditi. Odatle i nepovjerenje radnika prema sindikatima, što je rezultat novog debakla i pucnja u prazno kad je riječ o odazivu građana na prvomajske prosvjede – tim riječima profesorica povijesti Zorica Stipetić objašnjava odaziv tek nekoliko tisuća građana na prosvjede pod parolom “Ili bolje ili dolje”, što su ih udruženi hrvatski sindikati organizirali na gradskim trgovima u Zagrebu, Puli, Rijeci, Splitu i Osijeku.

Postoje i širi razlozi zašto sindikati nisu u stanju animirati građane koji godinama plivaju u moru opće društvene apatije i beznađa. Zorica Stipetić, koja je cijeli radni vijek provela u Institutu za historiju radničkog pokreta, pojašnjava da razloge tome valja tražiti u povijesnom značaju radničkih pokreta na ovim prostorima.

– Prije Drugoga svjetskog rata sindikalni pokret bio je izrazito jak i žestoko se borio zbog malobrojnosti radničke klase. U vrijeme jugoslavenskog socijalizma sindikatima je samoupravljanje darovano, bez radničke borbe. To primjerice nije bio slučaj u Grčkoj ili Francuskoj, gdje borba sindikata traje još od Pariške komune. Čini se da radnici na ovim našim prostorima to nisu znali cijeniti i tu su situaciju prihvatili zdravo za gotovo, misleći valjda da će, kad dođe kapitalizam, svi postati nekakvi tajkuni. Upravo početkom 90-ih i rata u Hrvatskoj većina je radnika bila zavedena nacionalnom državom i mišlju da će svi biti gospodari svoje lisnice. No, dogodilo se obrnuto, ostali su bez elementarnih prava koje propisuje i sam Ustav, bez prava na rad, socijalno, zdravstveno osiguranje. Radnici su pali ispod margine društva, a vlada takve anomalije godinama uporno odbija kriminalizirati – objašnjava Zorica Stipetić.

Do dana današnjega, kako kaže naša sugovornica, sindikati u Hrvatskoj nisu zaustavili nijednu privatizaciju, koje su u pravilu išle na štetu radnika. Stoga je, između ostaloga, prisutan toliki jaz između sindikata i radnika. Događa se da, kao na nedavnim prvomajskim prosvjedima, sindikati neopravdano spočitavaju građanima da se ne odazivaju na prosvjede jer su očigledno zadovoljni svojim položajem u društvu.

– Prvi korak za vraćanje časti radnika je sindikalna borba za njihov povratak u društvo, za pravo na rad, za njihove u znoju zarađene plaće. To bi bio povratak u radničku borbu kakva je bila 20-ih godina prošloga stoljeća. Također, trebalo bi oporezivati financijski kapital i dovesti u red porezni sustav. To su bitne stvari koje sindikati trebaju učiniti i za što se trebaju boriti kako bi vratili nikad manje povjerenje radnika – zaključuje Zorica Stipetić.