Šokiran sam uspjehom

Je li album “Idu Bugari” nastao iz želje da se dopadnete publici i prodate ga u što više primjeraka ili ste ga radili iz svog gušta?

– Apsolutno iz svog gušta! Kad sam čuo da je nakon samo dva mjeseca postao najprodavaniji domaći album u Hrvatskoj, stvarno sam se šokirao. Pogotovo zbog šest godina pauze od prvog albuma. Mislio sam da su nas svi zaboravili.

Album je doista dobar, s čim su se složili i domaći rock kritičari koji su ga proglasili najboljim u 2009. godini.

– Da, trudili smo se. Napravio sam većinu muzike, Tomfa i Demirel tekstove… Secirali smo svaku sekundu svake pjesme s Robijem Nappholzom, s kojim sam producirao album. Svirački smo bolji nego na prvom albumu. Došli su novi ljudi u bend, ja sam prešao na gitaru, što je moj prirodni instrument, a na prošlom sam svirao bas. Masa stvari se poklopila.

Tekstualno ste potpuno drugačiji od ostalih i mnogi se iskreno nasmiju kad prvi put čuju vaše pjesme.

– Tomfa je najviše zaslužan za tekstove. Jedan od najboljih tekstova na prvom je albumu, “Jebanje, o da!” To je cijeli tekst. Time je sve opisano. Mi nismo ni Gibonni ni Bare. Tu smo da ljudima damo energiju i da ih zabavimo.

Nakon vašeg koncerta u “Tvornici”, koji je ujedno bio vaš najveći koncert u karijeri, mnogi su došli do zaključka da ste postali navijački bend.

– Nemamo veze s tim. Neki od nas uopće ne vole nogomet, tako da to ne stoji. Imali smo na prvom albumu pjesmu “Malo vas je, pičkice”, ali to je univerzalna navijačka pjesma. To je Tomfa kao navijač napisao. Generalno nemamo veze s tim.

Svoju sviračku, gitarističku karijeru započeo si sredinom 80-ih u grupi Greaseballs?

– Da, to je bio tinejdžerski rockabilly bend u Zagrebu. Baš lijep početak. Punili smo “Kulušić” sa 16 godina, kao demo bend. Svirali smo po cijeloj Jugi, od toga dva puta na subotičkom festivalu. Onda su došle Majke, pa Kojoti, pa opet Majke, pa opet Kojoti…

Kojoti su doživjeli jednu bizarnu zabranu – Hrvatska glazbena unija (HGU) vas je zabranila zbog nastupa s Partibrejkersima.

– Da, to je bilo 1994. godine. Tada smo još bili demo bend i svirali smo u Mariboru kao predgrupa Partibrejkersima, koje smo iznimno cijenili. Ja sam kao gitarist uvijek cijenio Antona. Čak je tada probao moju gitaru, što mi je bila velika čast. Baš mi je bio gušt svirati. Kad smo se vratili, dočekala nas je zabrana svih već dogovorenih koncerata. Igrom slučaja, Bare se tada posvađao s bendom, pa smo godinu dana svirali s njim umjesto Majki.

Je li to bila odluka upravnog odbora Hrvatske glazbene unije da niti jedan bend ne smije svirati s nekim srpskim bendom?

– Ne, samo smo mi najebali! Ove veće nisu smjeli kazniti. Svirao je Psihomodo s Orgazmom, oni su bili veći bend i nisu ih smjeli kazniti. Svirala je masa bendova, ali mi smo bili žrtveno janje.

To ste saznali kad ste se vratili iz Maribora ili ste imali neke nagovještaje prije svirke s Partibrejkersima?

– Sjećam se da smo imali dogovorenu svirku u Varaždinu, u klubu “Ex”. Oni su nam poručili da ne bi bilo zgodno da dođemo, jer su dobili takav naputak.

Bilo je to vrijeme naputaka.

– Da, i tada smo skužili kako politika utječe na sve.

Jeste li se kasnije uključili u rad HGU-a?

– Naravno da ne, iako mi je danas ta priča smiješna. Pogotovo zato jer nam se Paolo Sfecci ispričavao po sistemu “sorry, dečki, bila je tenzija…” Stvarno smiješna priča, da zbog jednog koncerta najebemo.

Puno ste svirali po Hrvatskoj. Gdje su vas najbolje prihvatili?

– Svugdje isto, ali najbolje u Dugoj Resi. To je bio spektakl. Jedva čekam koncert u Karlovcu. U Dugoj Resi smo oborili rekord kluba. Imali smo više ljudi nego Let 3 i TBF, a sve zato jer smo im posvetili pjesmu (“Ni da ni ne”). Što radi samo jedna pjesma! Gdje god smo došli bilo je krcato. Iznenadio me i klub u Imotskom. Zove se “Yuma” i fantastičan je. Nisam u životu bio u Imotskom i baš sam se iznenadio.

Jeste li obišli regiju?

– Svirali smo na Exitu, ove godine idemo ponovno. Svirali smo u Budimpešti gdje je bilo fantastično. Čekaju nas Slovenija i Bosna. Voljeli bismo svirati u Skoplju, ali još ništa nismo dogovorili.

Unatoč sjajnom uspjehu grupe Kawasaki 3P, uskoro ponovno počinješ svirati s okupljenim Kojotima?

– Kojoti se okupljaju jednokratno samo zato da bi završili priču kako spada, a ujedno krajem godine izlazi kompilacija koja će sadržavati CD i DVD sa svim našim spotovima i neke neobjavljene audiosnimke. Mislim da će čak biti izdane i ploče sa sva tri naša albuma. Nadam se da će se “Dancing Bear” potruditi oko promocije i onda ćemo odsvirati koncerte u pet gradova, u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, Sarajevu i najvjerojatnije Osijeku.

Kako danas, više od deset godina od posljednjeg albuma, gledaš na Kojote?

– Bilo smo malo naivni, isporučivali smo enormnu količinu energije na svakom koncertu, što nas je dosta koštalo, fizički i psihički. Snimili smo tri albuma od kojih mi je treći, koji je najgore prošao, ujedno najbolji. Ponašali smo se jako hedonistički. Bilo je svega i svačega, za napisati roman. Bile su to najbolje godine, od 20. do 28. Stvarno sam svašta prošao s tim bendom, drago mi je što smo svi ostali u dobrim odnosima i što ćemo to završiti kako spada.

Kako ćeš kombinirati svirku u grupi Kawasaki 3P i Kojotima?

– Ja sam član grupe Kawasaki 3P i to ostajem, a ovo će biti oproštajna turneja Kojota.