Svobodinkina cvjećarnica

Ako ste ostarjeli, a niste čuli za Svobodinku, onda ste uzalud ostarjeli. „Svobodinka“ je bila najpoznatija cvjećarska radnja u Zagrebu, smještena u Ilici, između Trga bana Jelačića i Frankopanske ulice. Ako ste bili zaljubljeni (javno ili tajno), morali ste kod Svobodinke kupovati cvijeće i poklanjati ga ljubljenoj. Kako i kada se ugasila, kako je iščezla ili uvela ta cvjećarka nije mi poznato. Kasnije su nikle mnoge nove cvjećarne, mnogi su se na cvijeću obogatili, neki i propali, ali Svobodinka je za Zagreb ostala cvjetna mjera. Možda bi Zagreb mogao trajno zabilježiti negdje, da je u njemu živjela i radila Svobodinka, Zagrepčanka plemenita srca i vedra i slobodna duha.

Nedavno me je zapanjio jedan stariji kolega, kad mi je rekao da je nekoj simpatiji darivao četiri klinčeka.

Umjetno – zabranjeno

– Ti – rekao sam mu – sigurno nikad nisi bio kod Svobodinke?

– Nikad ni čuo! – odgovorio je.

E, a da je bio, naučio bi da je parni broj – broj mrtvih. Živima se cvijeće nosi samo u neparnim brojevima. Neparni broj cvjetova je na početku, parni na kraju života. Tu sam lekciju naučio od Svobodinke, čim se zauvijek ubilježila kod mene kao srodnica po duši.

Umjetno cvijeće u Svobodinkinoj radnji nije prolazilo. Govorila je da je to uvreda, omalovažavanje cvijeća, ali i omalovažavanje dame kojoj ga poklanjate. U njezinoj radnji osjećali ste se kao u cvjetnom hramu: ljubičice pune nedoumica, zumbuli u kojima je toliko opoja, da se pored njih moglo lako zaspati, kao na operacionom stolu, dan i noć, to luckasto cvijeće, da je čak teško i zamisliti zašto ta ludorija raste. Kao i ljjiljani, veseli rascvjetani cvjetovai, skoro i odviše živi na veselim crvenim stabljikama, simboli nevinosti i djevičanstva. Kod Svobodinke se znalo postupati s cvijećem, kod nje sam čuo priču: ako hoćeš biti sretan jedan dan – napij se; ako hoćeš biti sretan godinu dana – oženi se; ako hoćeš biti sretan cijeli život – gaji cvijeće.

Ljudi se iskreno dive ljepoti cvijeća. Pošto ga uberu i odsjeku, cvijeće danima dostojanstveno vene, i drži do bivše ljepote. Slava cvijeća je velika i ne prolazi nikada. Jedan cvijet iz Svobodinkine radnje priznao mi je, da je sretan samo zato što je uveo u mirisu. Kažu da je prvi čovjek koji je usporedio ženu s ružom bio pjesnik. Drugi je bio budala. Jedna istočnjačka priča govori o tome da je ruža bila bijela kad ju je Bog stvorio, ali da je porumenila od stida kad je Adam pogledao u ružu, prije nego se rasklopila. Ruže su jedino cvijeće koje impresionira goste na prijemima u vrtu, jedino cvijeće koje svatko sa sigurnošću poznaje.

Prema Svobodinkinom učenju, cvijeće je najčešći poklon – šaljete ga domaćici kako bi joj zahvalili što vas je pozvala na ručak, tajnici koja vam je učinila neku uslugu (najčešće slagala da niste u uredu, znate već „ma samo da pogledam…ma sad je bio tu…“), rođakinji koja slavi rođendan, poznanici koja se udaje. Šaljete ga i na pogreb prijatelju – samo ga žena ne smije pokloniti muškarcu, ni muškarac muškarcu.

Ruže ljubavi

Stari Grci i Rimljani posebno su cijenili ružu, nazivali je kao i mi danas kraljicom cvijeća. Prema starim grčkim legendama ruža je nikla na morskoj obali kad je došla božica ljepote. Ružin cvijet je bio cijenjen i kod Rimljana, čak je i jedan dan bio posvećen ružama. To je bilo 11. dan mjeseca svibnja.

Prisjetio sam se i jedne Svobodinkine priče o uzgajivaču ruža, koji je imao neobičan hobi – svakoj je ruži dao ime neke svoje bivše ljubavi. Tako su jedna pored druge, jedna uz drugu, jedna protiv druge, rasle Anđelka, Vesna, Petra, Goranka, Ariana…Supruzi Paoli lijep vrt je sve više smetao, postala je alergična na miris ruže, na imena ruža. Miris tih ruža doveo ih je i do rastave braka.

– Nedavno sam – pričala mi je Svobodinka – bila kod tog vrtlara. Zapela mi je za oko raskošna ruža, kako bojom, tako i mirisom. Još sam se više zapanjila kad mi je rekao njezino ime – Paola. Pomogla mi je ruža da shvatim, koliko smo usred života okruženi tajnama, i kako malo znamo o ljudima koji žive pored nas.

Svobodinka je odavno otišla za svojim cvijećem koje je bilo namijenjeno samo onim ljudima koji nisu opterećeni zlom…