Tko je sad zombi?

Kad se sjetimo svih onih pisama koja su si istaknuti pojedinci iz “korpusa” nacionalne inteligencije, naročito srpske i slovenske, međusobno upućivali u posljednjem, dekadentnom razdoblju SFRJ (povratka te patologije ne nedostaje ni u odbljescima rituala pomirbe, no više unutar negoli međunarodne), teško se oteti dojmu da današnji misleći pojedinac koji bi da piše svom, savezničkom ili suparničkom narodu, više nema kome da piše.

Iako ljevica agitacijski ne može odustati od pojma naroda, analitički je jasno da je on u debeloj gabuli. Uništilo ga je identitarno nasilje. Jer, naša postjugoslavenska tzv. državotvorstva, sad se i samo kazuje, nisu nikakva proljeća, već su jeseni “naroda”. A pred zimu nezadovoljstva masa, u to ne treba sumnjati. Zato se pred svako lijevo mišljenje, koje neće da bude samo propagandno, ozbiljno postavlja pitanje ne samo dugotrajnog nezadovoljstva, koje kriza za decenije koje dolaze sigurno stavlja pred nas, već klasnog subjekta tog događanja. Mogu li to biti frakcije hrvatske buržoazije koje onda, posljedično, stvaraju uvjete i za postojanje nečega što bismo nazvali hrvatskom radničkom klasom, ako već ne hrvatskim proletarijatom? U tim ne samo retoričkim pitanjima sporne nisu riječi radnik i proleter, već pridjev hrvatski (srpski, slovenski itd.). Ukratko: može li postnacionalna konstelacija, koja ne vrijedi samo za države, trpjeti “nacionalnu” klasnu borbu? A kad je za rubna društva, kao što je sad naše, jasno da se ta borba, presudno se odvijajući u frakcijama svjetske buržoazije, ne odlučuje nacionalno? Tj. za naše društvo u našem društvu.

Manje apstraktno: nije li danas za grčke “donje klase” bitniji pritisak na, uvjetno govoreći, njemačku i ostale “velike” evropske te američku buržoaziju, svoje prave eksploatatore, negoli na onu grčku? Držimo li se pak Marxova manifesta, treba početi sa “svojima”, ali tako da se u njima vidi svjetskost jednog sistema eksploatacije, u kojem je buržoazija od početka internacionalna.

I tko će sad pisati hrvatskoj radničkoj klasi, tko će joj čestitati njezin praznik Prvi maj? Hrvatska inteligencija? Pa ona se, kao zadnji zombi među društvenim grupama, bavi čuvanjem iščezavajućih, medijski zapostavljenih “nacionalnih pitanja” (jer zbog pjesme, vjere, jezika i pisma sve to događanje ima smisla, govori im njihova nepomućena humboldtovska ideologija). Ili možda u udruge organizirano hrvatsko civilno društvo? Pa ono u organiziranom radničkom pokretu vidi uglavnom konkurenciju (propašću koje je, na početku višestranačja, uglavnom i nastalo). No, kao što veli onaj prosti vic o Todoriću: pa imamo mi i za to svoje radnike. Prvomajsko čestitarenje će naravno odraditi državni i stranački dužnosnici. Ni lijevo ni desno okrenuti, već zbijenih zajedničarskih redova, složno. Od šefa države i vlade do šefova stranaka. Plus šefovi sindikalnih središnjica. Svi oni laskat će nekoliko dana “svome” radnom narodu.

Pritom krizu neće dublje analizirati. A i kako bi, kad su, kao što kažu transparenti prosvjednika diljem svijeta, oni ta kriza. Vladajuća politička klasa možda je i svjesna sloma neoliberalne ideologije, no priznati ga za nju je (pa tek onda i za njezine medije) nemoguća misija. Jer, te birokratske političke organizacije nemaju plan B. Plan u kojem bi ozbiljno zastupale neku, ma kako reformatorski blagu, političku alternativu. Kao što o svemu piše kritičar globalizacije Michael Hardt, neoliberalizam je i dalje tu, ali kao zombi. S krizom je doduše umro, verbalno su ga osudili mnogi državnici i političari od formata, otvorenih zagovornika više i nema. Pa ipak i takav, bez života, on luta naokolo, pustošeći uvijek iznova. Na periferiji više no u središtima kapitalske moći.

Kad je prošle godine govorio o krizi i nadi, Noam Chomsky naslovio je svoje njujorško predavanje “Kriza i nada – naša i njihova”. Tu je u benjaminovskoj maniri podsjetio da nas tradicija potlačenih uči da je “iznimno stanje” u kojem živimo pravilo. Podsjetio je da ono što bogate i poluperiferne zemlje, poput naše, sad zovu krizom financijskog sektora, koja se prelila u privrednu i strukturnu krizu, prava periferija poput Bangladeša i Haitija, zemalja koje je Zapad svojedobno “otkrio” kao bogate i lijepe, zove krizom golog opstanka, glađu itd.

Vratimo li se smislu radničkog Prvog maja, više je dobrih vijesti u vezi s njim. Prije svega, dok smo još donedavno svako malo morali govoriti da kao pojedinci i građani živimo kao postpolitički zombiji, ispali iz povijesnog događanja koje “u naše ime” prekraja Balkan, sad je jasno tko je ostao zombi. Zombiji su ovdje samo novouspostavljeni poreci, tvorevine špekulativnog kapitala, “nenarodni režimi” (usprkos izborne legitimacije), od kojih mase ne mogu očekivati ništa dobro. Osim da ih izručuju sve nemilosrdnijem izrabljivanju, pomoću ukidanja i ovog preostatka socijalnih stečevina radničkih borbi prošlosti.

No, ti ljudi sjećaju se socijalizma. Sjećaju se nauka po kojem “oslobođenje radničke klase može biti samo djelo te klase”. Donedavno smo svi bili zombiji, sad su to još samo poreci. Spomenuti Walter Benjamin u svojoj četvrtoj povijesno-filozofijskoj tezi govori da je klasna borba, koja nam uvijek treba biti pred očima, borba za sirove i materijalne stvari, bez kojih nema ni finih ni spiritualnih. No, potonje se u klasnoj borbi ne poimaju kao plijen koji pripada pobjedniku. Treba uvijek iznova dovoditi u pitanje svaku pobjedu koja je ikad dopala vladajućima: “Kao što cvijeće okreće glavu prema suncu, tako neki tajanstveni heliotropizam navodi sve prošlo onom suncu koje upravo izlazi na nebu povijesti. U te najneprimjetljivije od svih promjena mora se razumjeti historijski materijalist.”