Treba ustrajati na Ideji komunizma

Kao već tradicionalni gost Subverziv film festivala, u sklopu međunarodne konferencije “Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas”, Slavoj Žižek ovih je dana ponovo posjetio Zagreb. Pred punim kinom “Europa” održao je predavanje “Zašto trebamo napustiti svaku nostalgiju za jugoslavenskim socijalističkim samoupravljanjem”. Naravno, naslov je trik: ne trebamo napustiti baš svaku nostalgiju, već uvidjeti što je pošlo krivo s tom velikom idejom. Nostalgiju za samoupravljanjem jugoslavenskog podneblja valja napustiti upravo zato kako bismo je ostvarili na pravi način, tj. umjesto gledanja u prošlost valja gledati u budućnost, i tu je, dakako, od presudnog značaja pozivanje na Beketa: “Pokušajte iznova. Pogriješite iznova. Pogriješite bolje.”

Na zagrebačkom predavanju Žižek je, međutim, istaknuo da valja itekako biti oprezan: ako kapitalizam sve više preuzima oblik socijalizma, onda valja vidjeti koja je prava alternativa. Uloga države umjesto da slabi, sve više jača, a ako država ostaje, onda bez stida valja ugrabiti vlast gdje god se to može, i do neke mjere uraditi ono što je Aristid učinio na Haitiju, Čavez u Venecueli ili Evo Morales u Boliviji.

Kapitalizam treba državu

U svojoj novoj knjizi koja u Hrvatskoj izlazi pod nazivom “Druga smrt neoliberalizma” pokazujete da alternativa zapravo više nije kapitalizam ili socijalizam, već socijalizam ili komunizam?

– Da, upravo tako, jer nije slučajno da se nacizam zvao nacionalsocijalizam. Komunizam predstavlja radikalni egalitarizam, dok je socijalizam više neka organska društvenost. Ja mislim da će sam vladajući kapitalizam, kako bi preživio, morati izumiti neku vrstu svog socijalizma. Možda u smislu Kine, “kapitalizma s azijskim vrijednostima”, odnosno u smislu jačanja državnog aparata. Kapitalizam nije glup. Lekcija je sada, to već svi znaju, da su pričice o tome da o svemu odlučuje tržište promašene. Svima postaje jasno kakvu ogromnu ulogu ima država. Ali to je tajna koju nitko ne priznaje. Država odumire? Ma kakvi, ona je sve snažnija! Da bi tržište uopće funkcioniralo, potrebna je država, ne samo koja regulira, nego koja čak pravi velike strateške odluke, koja garantira sirovine itd. U tome vidim novi državni kapitalistički socijalizam.

Znači iza nas je era “sretnih devedesetih”, u kojoj se vjerovalo da će “nevidljiva ruka” i “slobodno tržište” zamijeniti tromi i spori državni aparat?

– Bit je u tome da kapitalizam, da bi preživio, treba državu. I zato će jedina alternativa postati socijalizam ili komunizam. Jer kao što znate, pouka svih ovih neugodnih događaja, od 11. rujna do financijske krize, jest da je neoliberalni kapitalizam kakvog smo poznavali mrtav, odnosno da se preobražava. Vladajuća ideologija s diskusijom kakva se vodila u SAD-u, s naizgled jedinom alternativom “državna intervencija ili slobodno tržište”, proizvodi lažni izbor. To više nije alternativa, jer država i tržište sasvim dobro funkcioniraju zajedno. Nije stvar u tome koliko privatizirati, ni kod vas u Hrvatskoj ni kod nas u Sloveniji, što je lijepo pokazao Vang Hui, koji je bio i gost vaše “ljevičarske orgije” u Zagrebu prije godinu dana, nego upravo suprotno – sama privatizacija je uvijek dio neke grandiozne državne politike, to je uvijek državna strategija. Država je ključna. Zato ja ne bih tako brzo otpisao državu i zato se ne slažem s onim ljevičarima, kao što je Badiju, kada kažu da nam je potrebna subtrakcija, povlačenje. Ne, ugrabi što više iz države, ali prisili je da radi na drugačiji način, jer bez toga se marginaliziramo! Opet, ja nemam neke gotove formule, ali se djelomično slažem s Negrijem da nam model Brazila, više nego Venecuele, može pokazati put – poanta je u tome da vladaš društvenim pokretima, da imaš dovoljno snažnu mobilizaciju naprednih pokreta, pokreta radnika, za mir, energiju, zelene, nezavisne seljake, i da ti pokreti, kroz pritisak, koji čak ne mora da bude prijateljski, budu u stalnom dijalogu s državom.

Povijesna zakonitost nije na našoj strani

Zar to onda opet nije pristajanje na igru, ostajanje unutar okvira države, neka vrsta “civilnog društva” koje služi kao svojevrsni korektiv?

– Da, ali to je ipak više, to nije ono čisto civilno društvo, to je civilno društvo koje neposredno pritišće i vrši pritisak na državu i tako uvodi neko permanentno izvanredno stanje, što je u ovom slučaju dobro, jer su svi oni normalni mehanizmi reprezentativne demokracije pomaknuti na stranu. Lijepo je kazati da smo protiv države, ali zar npr. Titova Jugoslavija nije bila jedan od vodećih pokušaja da se smanji uloga države? I zar se to zaista dogodilo? Nije se dogodilo. Dakle, lijepo je biti na toj poziciji da ne pristajemo na državu, ali što to znači – da ćeš realno završiti kao Badiju, da ćeš ispunjavati neki autentični prostor na distanci spram države. Ja mislim da se time previše popušta državi, jer joj se dopušta da radi što hoće.

Nemam nekih velikih neposredno dobrih vijesti. Na nivou neposredne politike ja sam bezuslovno pragmatičan, ne u smislu pakta sa svima, nego u smislu – grabi sve što imaš. Pitanje je kako u središte ponovo postaviti problem “zajedničkih dobara”.

Kako bi moglo izgledati to ponovno prisvajanje “zajedničkih dobara”?

– Sada dolazimo na osjetljiva pitanja. Moj plan je, ali to je moj plan, da se država treba još više totalitarizirati i još više spojiti s društvom, ja sam za neki novi egalitarno-autoritarni oblik.

U smislu diktature proletarijata?

– Pustite proletarijat, samo diktatura. No budimo ozbiljni, treba ustrajati na onome što Badiju naziva “vječnom” Idejom komunizma, ili komunističkim “invarijantama” – “četiri temeljna koncepta” koja su na djelu od Platona, preko srednjovjekovnih milenarističkih pobuna, pa sve do jakobinistva, lenjinizma i maoizma: stroga egalitarna pravda, disciplinarni teror, politički voluntarizam i povjerenje u narod. Tu matricu nije nadvladala nijedna nova postmoderna ili postindustrijska ili post-što-god-želite dinamika. Sve do sadašnjeg povijesnog trenutka, ta je vječna Ideja funkcionirala upravo kao Platonova Ideja koja je ustrajavala, vraćajući se iznova i iznova nakon svakog poraza. Povjerenje i egalitarna pravda su manje-više jasni, voluntarizam ovdje ne valja shvatiti ni u marksističkom ni u evolucionističkom smislu uvjerenja da je povijest na našoj strani. Ne, povijesna zakonitost nije na našoj strani, treba ludo raditi. Teror nije onaj u smislu policije, već teror kao neka vrsta socijalne solidarne narodne samo-kontrole.