Vlakom prema prošlosti

Vlakovi su, barem za mene, legenda, mit, priča… Putovanja proživljavam i onda kad kraj mene protutnji nekakav ekspres, kao i onda kad ja sjedim kraj prozora, zagledan u dječake koji mašu za vlakom negdje u nekom pustom kraju, i ja proživljavam uvijek zajedno s njima njihovu čežnju za nepoznatim, za daljinom, koja je bila i ostala zauvijek moja čežnja. I nije slučajno što je Andersen, princ bajki i dječjih snova, rekao: “Putovati znači živjeti!”

Uvijek sam volio vlakove, i uvijek sam imao dojam, da i putnički i poslovni vlakovi jedno mjesto do prozora čuvaju samo za mene. U kupeu za osam osoba, svatko je jedna osmina putovanja, a svi ti čudni životi miješaju se i isprepliću s mojim. I svi moji suputnici idu da se nađu, pronađu, vrate ili ostanu.

Sjetio sam se posljednjeg dana mjeseca ožujka, a godine 1968. kad je jedan vlak, jedan običan, umusani, mali i totalno spori vlak, krenuo sa male stanice Usora, pored Doboja, na svoju posljednju vožnju prema sjeveru. Ćiro je dahtavo i kostoboljno zaškripao kotačima, strojovođa Ilija Brnardić pustio je dug zvižduk, i tako je, ni sam ne shvaćajući važnost tog trenutka, zatvorio jednu veliku stranicu povijesti.

Parna lokomotiva 125-025

Ovdje je riječ o vlakovima koji više ne voze, o lokomotivama čije je ognjište odavno ugašeno, i iznad kojih se ne vije onaj veseli oblačić pare i čija sirena onim otegnutim piskom odavno ne šalje upozorenja: pazi, dolazim!

Ti stari vlakovi mogu se vidjeti još samo u Željezničkom muzeju, koji je, da tako kažemo, podstanar kod “Janka Gredelja”, one stare i ugledne tvornice, koja će jednog dana odseliti, ali se toplo i s razlogom nadamo da će muzej ostati. Kad kažemo muzej, onda mislimo na kustose, čuvare, pa na onu pobožnu tišinu koja vlada pod njegovim svodovima, ali ne, ovaj muzej zapošljava tek dva kustosa, Helenu Bunijevac i Denisa Marohnića, koji brinu o nekoliko stotina eksponata. Kad kažemo eksponat, onda mislimo na sliku, tapiseriju, koralj, ali ovdje su eksponati (i) lokomotive, izglancane, umivene, ušminkane i dotjerane kao seoska mlada za vjenčanje. Ima i onih kojima će se tek povratiti stari sjaj, koje su, da tako kažemo, na listi čekanja do onog sretnog dana kad bude bilo više love. Gospođa Helena mi reče, kako su inicijativu za muzej dali uglednici Anton Bauer, Emil Bohutinski i Mladen Bošnjak, i svi su oni odavno uzemljeni, ali spominjući nekad drago ime pokušavam se boriti protiv zaborava.

Najvredniji eksponat je parna lokomotiva proizvedena one davne i u kalendarima zaturene 1894., koja se u žargonu željezničara naziva 125-025. Ona je izložena na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, zamijenila je onu plavu lokomotivu koja je vukla predsjednički vlak. Dahtala je ta lokomotiva, ponekad kasnila, plašila se vode, ali i snježnih nanosa, vukla za sobom oblake ljudskih riječi, nada, ljubavi, uspomena. Najmlađa je, pak, lokomotiva iz 1960., koja nema tender za ugalj, jer se punila parom. Ukupno je 16 lokomotiva postavljeno na kolodvorima u Varaždinu, Ivancu, Rijeci, Puli, Pločama…

Tu su i oni četvrtasti fenjeri na repičino ulje, koji su kao neka preteča današnjih semafora, jer je jedno staklo bilo crveno i značilo je “stoj”, dok je drugo bilo zeleno. Davno su i oni umirovljeni, a i skretničari su nestali s glavnih pruga, sve je sad na bazi elektronike.

Stari, dobri Samoborček

U Slavoniji su bile one iz serije 50 i 51, koje su pištale, šištale i zvonile do 1940. kad su došle druge, jače i brže, koje su razvijale fantastičnih 80 kilometara na sat. Posljednja parnjača radila je u Pakracu, ali 1988. i ona je umirovljena i dopremljena u muzej.

Sa sentimentom se sjećamo i starog, dobrog Samoborčeka, dok stojimo pored njegove dizelke, koja je 1979. odvezla svoj posljednji krug. Tu su još uniforme, loparići, stari redovi vožnje, vodotoranj na kojem su lokomotive nekad “pile” vodu, a tu je i Andrijin križ koji poziva na oprez. Prema postbiblijskim pričama, sv. Andrija je u Patrasu, u Grčkoj, razapet na kosi križ, u obliku slova “iks”, i otud potječe taj naziv.

Vlakove volim jer su me naučili da poštujem državu i državne željeznice koje nikog ne čekaju. Vlakovi za mene znače nešto više nego prijevozno sredstvo. Postoje danas i avioni i putnički automobili, ali sve to za mene nema čari dobre stare željeznice, od koje se neki moderni pjesnik (Verhaeren, ako se ne varam) zgražavao i gledao na nju poput Indijanca – kao na vatrenog konja koji nosi propast svijetu.