Zadnja oaza socijalizma

Baš je praktično raditi reportaže iz onih manjih gradova u kojima život uglavnom počiva na relaciji s kakvim većim poduzećem, pa gotovo da se odmah može staviti znak jednakosti između ta dva subjekta, a jednadžba se po potrebi čita s bilo koje strane. Tako smo došli i u Kutinu, odnosno u tamošnju “Petrokemiju”, no izvještaj o toj firmi – jednako i gradiću, dakle – možemo započeti već silaskom s autoputa.

Tik uz naplatne kućice, naime, ulaz je Prihvatilišta za tražitelje azila u Hrvatskoj, otvorenog prije četiri godine. Godinama prije toga, sjećamo se dobro, trajalo je prepucavanje državnih vlasti s lokalnim upravama i stanovništvom u nekoliko naših mjesta što im je Zagreb bio namijenio domaćinsku ulogu za bjelosvjetske nesretnike koji, tjerani nekom smrtnom prijetnjom, mole Hrvatsku da ih primi k sebi. A dok čekaju odgovor, moraju negdje boraviti. Više je takvih slučajeva propalo, da sad ne spominjemo pojedine ličke, zagorske, banijske i dalmatinske selendre; nigdje nisu željeli da im se u blizini motaju afrički ili azijski imigranti… Onda je došla na red Kutina, da bi se nakon kratkog vremena prihvatilište tamo i otvorilo, bez ikakvog prenemaganja. I ne samo to, nego se u vrijeme otvaranja na ulicama grada moglo vidjeti mještane kako nose bedževe s porukama dobrodošlice ispisanim na raznim jezicima.

Uglavnom, već je po tome više nego jasno: u toj Kutini živi neki čudan svijet.

Sindikat uzvraća premijerki

Najveći broj njih radi u “Petrokemiji”, tvornici koja čitavu Hrvatsku, te dijelom i okolne zemlje, snabdijeva visokokvalitetnim umjetnim gnojivima, konkurentnim na međunarodnom tržištu. “Petrokemija” broji oko 2.300 radnika i većinski pripada državi. Razlog naše posjete bilo je kratko, ali dojmljivo iskrenje između tamošnjeg sindikata i Vlade prije nekoliko dana, kada je potonji “socijalni partner” smijenio predsjednika nadzornog odbora “Petrokemije” zbog isplate regresa zaposlenima, no temeljem kolektivnog ugovora. Ta se mjera jednostavno nije uklapala u novi Vladin gospodarski program koji, među ostalim, ukida regres i božićnice za javna poduzeća. Ali, sindikat je uzvratio žestoko, poručujući premijerki Jadranki Kosor da, ukoliko jedna tiskovna konferencija ima prednost nad zakonom i kolektivnim ugovorom – jer Vladine mjere bile su tek najavljene – neka slobodno izvoli ukinuti i Sabor.

– Ipak, gospođa Kosor samo je jedna od već brojnih hrvatskih političara koji su neoprezno naletjeli na “Petrokemiju” – podsjetio nas je Davor Rakić, zamjenik glavnog sindikalnog povjerenika u tome poduzeću.

Ustvari, zato smo sindikaliste “Petrokemije” i zamolili da razgovaramo, zato što je znano kako su na njihovoj avangardnoj radničkoj organizaciji prvo zube razbili Franjo Tuđman i njegov ministar privatizacije Milan Kovač, a potom i Ivica Račan, odnosno Slavko Linić… Ivo Sanader je, istina, ponešto opreznije i taktičnije uputio Damira Polančeca na suradnju, no Jadranka Kosor očito nije shvatila o čemu se tu radi.

Da skratimo s uspomenama, samo najosnovnije: kutinski proletarijat je daleke i nemile 1998. godine, dok su po Hrvatskoj uslijed zahuktale tranzicije svima padale gaće, a s njima i tvornice, zaustavio kuponsku privatizaciju “Petrokemije” i natjerao državu da zadrži poduzeće u svom većinskom vlasništvu. Presudni državni udio bio je radničkim uvjetom zbog činjenice da glavna sirovina u proizvodnji umjetnih gnojiva jest plin, čiju cijenu određuje država i kojega bi bez njezina interesa i odgovornosti u Kutini zacijelo ubrzo kronično ponestalo. “Petrokemija” inače troši između četvrtine i petine od ukupne potrošnje plina u Hrvatskoj.

Nadalje, radnici su se izborili za tri svoja predstavnika, kasnije i četvrtog, u nadzornom odboru. Jedan od njih bit će ubuduće, prema tadašnjem dogovoru, i zamjenik predsjednika NO-a. Popis radničkih prava što je tada zaokružen ne završava se time, pa jedino u “Petrokemiji”, što se Hrvatske tiče, zaposleni mogu pokrenuti štrajk po dvije osnove, zbog neisplate dohotka i zbog kršenja sporazuma. Nije to sve skupa uopće išlo lako, prvo se na prosvjedu u Kutini trebalo skupiti deset tisuća ljudi, a oko grada 1.200 specijalaca… Da, jako davno je to bilo, ali pamtimo kako tada nijedna hrvatska firma nije u svom NO-u imala radnika.

– Danas imamo čak i većinu članova odbora – nastavlja Rakić – budući da su dvojica državnih nedavno dali ostavke, a novi nisu imenovani, pa je brojno stanje palo na sedmoricu. Štoviše, otkako je Vlada smijenila predsjednika Davora Mesarića, na čelu odbora je njegov zamjenik, a naš predstavnik, glavni sindikalni povjerenik Željko Klaus. Ne znam što im je to trebalo, ako već i samoinicijativno smanjujemo troškove koliko je god moguće. Samo lani, recimo, srezali smo izdatke za čak 30 posto, raznim mjerama racionalizacije.

Uto nam se u prostorijama sindikata pridružio i Željko Klaus, čovjek kojega s kraja devedesetih pamtimo i po jednoj izjavi, nakon nekoga od burnih sastanaka s političarima u Zagrebu. “A sad se vraćam u najljepši grad u Hrvatskoj, moju Kutinu”, rekao je. Radio 101 je njegove riječi ponavljao kao naročito zabavno otkriće.

Radnici žele Davora Žmegača

Što je ovome, mislili smo, grickajući metropolske blagodati, o čemu taj priča…

– Najnovije vijesti glase da zahtijevamo da Vlada na čelo odbora postavi Davora Žmegača, gradonačelnika Kutine – odreferirao nam je Klaus odmah po dolasku, užurban između sastanka s ministrom gospodarstva Đurom Popijačem i onoga s Jadrankom Kosor, što ga je očekivao na dan naše posjete.

– Ne zato što nas zanima iz koje je tko stranke – rastumačio je Klaus – nego zato što znamo da je upravo Žmegač sposoban za to. Pa, nisu mu građani Kutine na izborima uzalud dali preko 70 posto glasova. Mi se nikada ne miješamo u struku, ali želimo suodlučivati kada je posrijedi nadzorni odbor.

Slično objašnjava Klaus još jednu kutinsku osobitost, način na koji je kroz lokalnu prizmu prelomljeno uvijek osjetljivo ratno-veteransko pitanje. “Petrokemija” je u ratu dala oko tisuću hrvatskih branitelja, a i on sam je kroz čitav rat bio zamjenik zapovjednika brigade. Ali, njihova radna mjesta u međuvremenu nisu propala, pa su se ljudi vratili na posao umjesto da preuzmu zavidne penzije, društveno-politički status i PTSP.

– Nas ne zanimaju ove razne politizirane udruge, Merčepove ili Dečakove, svejedno, i ne zanimaju nas Hag, Gotovina i slične stvari. Nakon rata, obrana ove tvornice naš je jedini interes – govori Željko Klaus.

Utoliko je poznata i epizoda s jednom provokacijom izvjesnog policijskog načelnika koji je kutinskim sindikalistima u vrijeme prosvjeda 1998. kazao, naoko u šaljivom tonu, da je MUP nabavio dosta gumenih metaka. “To onda nije fer”, odgovorio mu je Klaus, “jer mi imamo prave.”

Svoje sindikalno iskustvo Kutinjani su inače spremno podijelili sa zainteresiranim drugovima iz “Peveca”, kada su isti nedavno zapali u očajnu situaciju. Prenijeli su im neka saznanja, dali korisne savjete i nešto je od toga svakako upalilo, jer u “Pevecu” dotad nisu ni imali sindikat, a nisu baš nešto niti mislili kako im treba. Povezali su se i sa studentima, održali prošle godine i jedno predavanje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, za vrijeme druge, jesenske blokade. Mogli bi izvoziti i klasnu svijest za plodniji urod, a ne samo ureu, KAN ili kompleksna mineralna gnojiva.

Otac i sin uz strojeve

– Ovo je, na neki način, valjda posljednja sačuvana oaza socijalizma u Hrvatskoj. Mislim, u pozitivnom smislu, kada je riječ o radničkim pravima – povjerit će nam se na koncu Klausov i Rakićev kolega Zdravko Mašala, koji nas je proveo kroz prostrani pogon da fotografiramo i neposredne proizvođače “Petrokemije” uz njihove strojeve. Onda je u prolazu pozdravio vlastitog sina, koji je također zaposlen u “Petrokemiji”.

“Petrokemija” je Kutina, rekosmo, i Kutina je “Petrokemija”. I još nešto, na kraju vizite, pod sjenom visokih, čađavih postrojenja: možda ta industrija i nije u skladu s aktualnim ekološkim trendovima, možda su umjetna gnojiva samo nužno zlo kao posljedica masovne poljoprivredne proizvodnje i možda ovdje nije riječ o podržavanju zdrave prirode. Ali, svakako je riječ o nekom zdravijem društvu, s ljudima koji se bore za humani tretman rada i očuvanje javnih vrijednosti. Ljudima koji su gostoljubivi prema strancima, bez obzira na to što ovi nisu imućni turisti. Ljudima koji vam, kada tamo navratite iz Zagreba ili ostatka Hrvatske, uistinu izgledaju kao neki čudan svijet.

U Kutini, najljepšem gradu u Hrvatskoj.