Zapatisti žele autonomiju bez suvereniteta

Sylvia Marcos, jedna od vodećih meksičkih teoretičarki, bavi se temama kao što su povijest psihijatrije, religija, pravednost i ženska popularna kultura. Aktivno sudjeluje u borbama za prava starosjedilačkih naroda Meksika, a među rijetkim je bijelcima koji su rado primljeni u zapatističkim zajednicama južnomeksičke države Chiapas i u drugim autohtonim narodima Latinske Amerike. Sa Sylviom Marcos, koja predaje na Nacionalnom autonomnom sveučilištu u Meksiku, razgovarali smo tijekom njenog boravka u Zagrebu, gdje je došla na poziv Centra za ženske studije i u okviru Subversive Film Festivala održala predavanje o starosjedilačkim zajednicama u Meksiku.

Kako je došlo do vašeg “gostovanja” u zapatističkoj zajednici u Meksiku?

– Nekoliko starosjedilačkih i ženskih organizacija prišlo mi je sa željom da razgovaram i pišem o njima. Iako sam se 20 godina bavila njima, nisam zabadala nos u njihova posla tvrdeći kako ću im pomoći da se oslobode ovoga ili onoga. Bavila sam se njima iz potrebe da ih podržim i iz uvjerenja da oni posjeduju mudrost za koju mi ne znamo. Zapatisti su mi prišli prije tri godine, a zatim i Udruženje žena starosjedilačkih naroda Amerike, pa neki pokreti iz Bolivije i Perua, politički vrlo dobro organizirani i snažni na nižim razinama, ali bez intelektualnih vođa i labavo povezani sa zapatizmom.

 Transformacijska snaga

Ima li puno bijelaca u Meksiku i Latinskoj Americi općenito koji se time bave?

– Da, imate tradicionalne ultraljevičare, koji ih žele koristiti zato jer su to socijalni i politički pokreti, pa imate pojedince koji pokušavaju razmišljati o tome što im ti ljudi govore o tradicionalnim konceptima ljevice, ali i ljevičare koji na njih gledaju kao na siromašne, a time i neznalice i zaostale, pa misle da ih treba civilizirati. Tu je i feministički ljevičarski pokret, pri čemu ne mislim na hegemonijski feminizam, jer njihove pripadnice nisu zainteresirane za starosjedilačke narode, koji su im nevidljivi i nevažni, već na drugu vrstu feminizma kojoj ja pripadam i koja poštuje njihovu kozmologiju. Ali ima i jako puno mladih ljudi koji se identificiraju sa zapatistima, naročito u gradovima, no oni nisu imali intelektualne i analitičke instrumente da ih potpuno upoznaju, već su ih samo podržavali aktivistički. Posljednjih godina nekoliko mojih kolega i ja time se bavimo na sveučilištu i dolazi nam sve više studenata.

Kažete da su starosjedilački pokreti najvidljivija transformacijska snaga u Latinskoj Americi. Možete li to objasniti na primjeru zapatista, koje najbolje poznajete?

– Njihova je najveća snaga u njihovoj partikularnosti, a budući da se bave pitanjem opstanka planeta, ženskim pitanjima, novim društvenim i političkim mogućnostima djelovanja, koje su uvijek mirotvorne i u harmoničnom odnosu s prirodom, oni su i izrazito suvremeni. Zapatisti ni prije 1994. godine, kada su započeli svoje političke aktivnosti, nisu bili isključivo starosjedilački pokret, već su od ranije bili ljevičari. Tada im se pridružilo nekoliko stranaca, uključujući i njihovog glasnogovornika Marcosa, filozofa i maoista iz potpuno drukčijeg miljea, iz srednje klase sa sjevera Meksika. Nakon nekog vremena stvoren je novi pokret, svojevrsna mješavina tih ranijih, ali ne potpuno uvjerenih starosjedilačkih ljevičara i pridošlica sa svojim idejama.

Kako je došlo do stvaranja i širenja zapatističkih autonomnih zajednica?

– Pokret je rastao na nižim razinama. Prvo su pojedinci prilazili jedni drugima, raspravljali i priključivali se, da bi u nekom trenutku shvatili da se više ne obraćaju pojedincima, već cijelim zajednicama, koje su se povećavale eksponencijalno i jako brzo. Danas u Chiapasu ima oko 200 tisuća zapatista, a javlja se i sve više autonomnih zajednica izvan zapatističkih teritorija. Koncept preuzimaju druge starosjedilačke skupine, a danas ih u Latinskoj Americi ima nekoliko stotina. Zapatisti inzistiraju na tome da one prihvate ono što im odgovara i prilagode to vlastitoj situaciji, budući da su antiuniverzalisti, za razliku od tradicionalne ljevice koja je nastojala reproducirati pokret za narodno oslobođenje u cijelom svijetu, ali je pritom morala odrezati sve ono što se nije uklapalo u taj fiksni koncept.

Svaki je pojedinac i dio zajednice

Kako zajednica postaje autonomna?

– Sve počinje objavom skupine da je autonomna i time se prekidaju veze s državom, a ljudi sami preuzimaju proizvodnju i upravljanje zajednicom. Još jedna posebnost tih pokreta je ideja da se bude autonoman, ali ne i suveren, pri čemu svaka zajednica drugačije definira autonomiju. Zapatisti žele autonomiju bez suvereniteta, što znači da ne žele stvoriti državu kakva već postoji, već odbijaju nacionalnu državu i način na koji je ona organizirana politički ne žele ništa od nje. Imaju drugačije načine organiziranja, kao što su upravljačka vijeća, kolektivne skupštine i kolektivni rad. Nemaju posla s bankama, pozicije u vijećima nisu plaćene, a mandat traje samo godinu dana.

Na predavanju ste tumačili da kod starosjedilačkih naroda ne postoji koncept individualizma kakav poznaje zapadna kultura.

– Iskreno govoreći, ja sebe ne vidim u takvoj zajednici jer sam previše naučena na individualizam i ne vjerujem da bih se mogla na taj način transformirati u jednog od tih kolektivnih subjekata. No, za njih je to najbolje rješenje jer im je prirodno, na taj način percipiraju svijet, nisu se stigli transformirati u samodostatne individue. U starosjedilačkoj kozmologiji naroda Mezoamerike svaki je pojedinac jednim svojim dijelom i dio zajednice, dio pojedinca pripada kolektivu. Sada se to na neki način revitalizira i koristi za kreiranje nove političke alternative. Ti su narodi bili zatvoreni u setu kulturnih normi koje su drugačije od onih koje imamo na Zapadu. Stoga i tako shvaćena sloboda ne postoji, pa ne može biti ni potreba ni uvjet za sreću. Imate toga i u drugim dijelovima svijeta, poput Indije i Novog Zelanda, među izraelskim beduinima i drugdje. Rekla bih da bi se dvije trećine svijeta, uglavnom siromašnih ljudi, vrlo lako uklopile u takve organizacije. Ali to elite ne razumiju.

Taj je kolektivizam prisutan i u njihovom doživljaju zemlje?

– Da, kao što su povezani međusobno, tako i povezanost s prirodom proizlazi iz njihove kozmologije. Iako i mnogi zapadni lijevi pokreti odbacuju ideju privatnog vlasništva nad zemljom, specifičnost njihovog odnosa prema tlu je upravo u tome da ne poznaju ideju posjedovanja zemlje jer je ona integralni dio svakog člana zajednice.

Što ako netko u zajednici dobije, nazovimo to tako, individualističke porive?

– To se rijetko događa jer su ljudi spremni odreći se vlastitog individualizma. Primjerice, ako većina podrži neku odluku, onda je podržite i vi, nećete se zaglaviti u raspravama i tvrdoglavo argumentirati vlastitu poziciju. Oni se koriste participativnom demokracijom, a ako se i pojavi netko tko se iz bilo kojeg razloga ne može povinovati odluci, što se događa vrlo rijetko, on postaje outsider i izlazi iz zajednice. Ostali si dozvoljavaju da ih zajednica transformira i da postanu dio nje.

Rat niskog intenziteta

Marcos ima i funkciju subkomandanta u vojnom krilu zapatista. Je li ono još uvijek aktivno?

– Vojni dio formalno još uvijek postoji i smješten je u planinama, ali nije više aktivan. Zapatizam je proces koji ima različite faze i od 1994. godine, kada je formiran, pribjegavao je različitim strategijama. U samim počecima bio je oružani pokret, a borbe su trajale 11 dana i krvavo su ugušene. Zatim je postao dijalog u procesu s vladom, ali to ih nije daleko odvelo. Kasnije su organizirali nekoliko referenduma u kojima su od meksičke vlade, koju smatraju neoliberalnom i eksploatacijskom, tražili zaštitu manjina i njihovu autonomiju. Podržala ih je većina stanovnika Chiapasa, od kojih su trećina starosjedioci, no vlada je u posljednji trenutak odustala od zakona koji je još trebao proći parlament. Nakon toga su uzeli neko vrijeme da razmisle što dalje i izašli su s idejom da postanu autonomni. To se dogodilo u kolovozu 2003. godine.

Kakav je danas odnos centralne vlade prema zapatistima?

– Vladin je cilj da ih uništi što je prije moguće. Naravno, ne želi proizvesti masakr jer to ne bi bilo dobro za reputaciju. Oni su na neki način ograđeni u svom teritoriju, okruženi su vojskom, ali smiju ulaziti i izlaziti, no sve do prije nekoliko godina postojale su kontrolne točke s obje strane. Tamo su još uvijek vojne baze s tisućama vojnika koji ih kontroliraju i stalno umjetno proizvode konflikte. Bilo je tu ubojstava, silovanja, bilo je i slučajeva trovanja izvora vode, tako da se u posljednjih 15 godina permanentno vodi rat niskog intenziteta.

Kakav je položaj žena u tim zajednicama?

– Filozofski i simbolički žene su jednako važne kao muškarci, one jesu odvojene, ali ne inferiorne. Brojni stručnjaci koji su se bavili španjolskim kolonijalnim osvajanjem došli su do zaključka da je tip odnosa muške dominacije donesen u vrijeme kolonizacije, putem izrazito mizogine katoličke kulture. Na područjima Maja, kojima pripadaju zapatisti, žene su tradicionalne uživale veliko poštovanje i autoritet, a često su imale veću moć od muškaraca, primjerice onu iscjeliteljice. Isto tako, u njihovom društvu nije postojalo pravilo da zemlju mogu posjedovati samo muškarci, već su ga nametnule institucije centralne države, čiji bi predstavnici dolazili u njihova sela i pitali tko je gazda kuće, te davali zemlju na korištenje samo muškarcima. Što se tiče zapatista, u njihovim je zajednicama odgoj dječaka i djevojčica isti, pa danas imate desetogodišnje djevojčice koje se predstavljaju kao zapatistkinje i tvrde da imaju pravo na sve i mogu raditi što hoće.

Mogu li ti pokreti i njihove ideologije postati dio službene politike u zemljama Latinske Amerike?

– Ne, a oni to i ne žele. Cilj im je stvarati alternativne politike, ne samo u Latinskoj Americi, već u cijelom svijetu.

Ali na neki se način to dogodilo u Boliviji?

– Istina, bolivijski predsjednik Evo Morales svoju politiku temelji na starosjedilačkoj tradiciji, ali, za razliku od zapatista, on preuzima mehanizme nacionalne države i pokušava je transformirati na način da ona postane starosjedilačka nacionalna država. Primjerice, imenovao je žene na polovicu ministarskih pozicija, pri čemu je jasno naglašeno da su korijeni te odluke u nasljeđu predaka. Dakle, on vjeruje da je nacionalnu državu moguće reformirati i utoliko je mnogo postigao. Zaduženost Bolivije se drastično smanjila, zemlja ekonomski napreduje, a starosjedioci dobrovoljno pristaju na manja primanja. Izvlastio je strane kompanije koje su upravljale prirodnim resursima. Po meni, on to radi puno bolje nego što bi to radio komunizam, jednostavno zato što radi u ime kolektiva koji je samog sebe već shvatio kao kolektiv, za razliku od komunizma koji to nikada nije dostigao.