Pokrajine

Presuda za srebrenički genocid

Četiri godine od početka suđenja sedmorici oficira Vojske Republike Srpske pred Haškim tribunalom, dvojica od optuženih osuđena su za genocid u Srebrenici na doživotnu robiju: potpukovnik Vujadin Popović, u ratno vrijeme načelnik za sigurnost Drinskog korpusa i pukovnik Ljubiša Beara, načelnik za sigurnost Glavnog štaba Vojske RS.

Za pomaganje u genocidu osuđen je na 35 godina zatvora Drago Nikolić, oficir sigurnosti Zvorničke brigade, dok su ostala četvorica osuđeni na manje kazne, jer nisu krivi za genocid, već pomaganja i podržavanja ubojstava, progona i prisilnog premještanja stanovništva: Ljubomir Borovčanin na 17 godina zatvora, komandant Zvorničke brigade VRS-a Vinko Pandurević na 13, te pomoćnici haškog optuženika Ratka Mladića Radivoje Miletić na 19, a Milan Gvero na pet godina zatvora.

“Obim i priroda operacije ubijanja, sa zapanjujućim brojem smrti, sistematski i organizirani način na koji je provedena, ciljanje i neumorni progon žrtava i jasna namjera – očita iz dokaza – da se eliminira svaki muški bosanski Musliman koji je zarobljen ili se predao, dokazuje izvan svake sumnje da je to bio genocid”, glasilo je obrazloženje presude.

Kad je o prvoj trojici riječ: potpukovnik Popović znao je za namjeru genocida i istoga dana kad je ubijanje počelo izjavio je da “sve balije treba pobiti”. Bio je prisutan na svim mjestima zločina, a neimenovanog generala je na kraju izvijestio da je “posao završen”. Njemu nadređeni Beara, prema presudi, bio je “pokretačka sila genocida”; najavio je to unaprijed još u Bratuncu, u lipnju 1995. godine, prije no što su masovna ubijanja počela. Najviše je ljudi, u brojci većoj od sedam tisuća, pobijeno mjesec dana kasnije, između 6. i 10. srpnja.

Beara i Popović su prvi osuđeni za genocid u Srebrenici. Raniju presudu za genocid Radislavu Krstiću, tadašnjem komandantu Drinskog korpusa VRS-a preinačilo je žalbeno vijeće Haškog tribunala u pomaganje u genocidu, te ga osudilo na 35 godina zatvora.

Pred Haškim tribunalom traju suđenja još dvojici optuženih za genocid u Srebrenici, bivšem predsjedniku RS-a Radovanu Karadžiću i generalu Zdravku Tolimiru. Taj sud čeka, zbog optužbi za srebrenički genocid i brojne druge zločine u Bosni i Hercegovini, još samo Ratka Mladića. T. Tagirov

Od loše privrede do lošeg kursa

Dinar u slobodnom padu

Osnovni uzroci slabljenja dinara leže u nekonkurentnoj privredi i spoljnotrgovinskom deficitu. Problem je što se ne nudi rješenje za oživljavanje privrednih aktivnosti

Kurs srpskoga dinara je u svakodnevnom opadanju u odnosu na evro. U toku 2009. godine prosječan kurs je bio 94 dinara za evro. Ove godine dinar je bio u najpovoljnijem stanju 4. januara kada je kurs bio 95,5, a 18. maja je probijena psihološka granica i evro je prema dinaru dostigao vrijednost od 100,22 dinara.

Od uvođenja evra 1. januara 2002, dinar je prema toj valuti oslabio za 80 posto, a od septembra 2008, otkada se intenzivno osjetila svjetska kriza, za 30 posto. Ni jedna valuta u našemu regionu nije imala tako strmoglav pad. No, ima ekonomista koji misle da će domaća valuta i dalje padati i da je realni kurs negdje oko 130 dinara za evro. Guverner u ostavci Radovan Jelašić je mišljenja da do kraja ove kalendarske godine kurs neće biti veći od 110 dinara za evro.

Precijenjena valuta

Jedan od važnih problema vezanih za dinar jeste činjenica da je njegova realna vrijednost precijenjena još od 2001. godine i da se sada djelom plaćaju posljedice toga. I kad ne bi bilo intervencija Narodne banke, realni kurs bi došao do 130 dinara ili čak i koji dinar više.

Narodna banka je u prvih pet mjeseci ove godine intervenisala na deviznom tržištu prodajući milijardu evra, a samo u maju je prodala 360 miliona evra. Od septembra 2008. intervenisala je iz deviznih rezervi sa prodajom od ukupno 2,7 milijardi evra.

Problem koji ima srpska privreda, pa onda i društvo u cjelini, jeste mali izvoz i neadekvatna struktura. Ne stvara se dovoljno razmjenjivih dobara. Osnovni uzroci slabljenja dinara leže, prije svega, u nekonkurentnoj privredi, kao i u izuzetno visokom spoljnotrgovinskom deficitu, a time i povećanoj tražnji za devizama za finansiranje uvoza i servisiranje spoljnih dugova. Devizni kurs je ogledalo privrede i sada je jasno da je nemoguće imati jak dinar, a slabu privredu. Problem je, međutim, što se ne nudi rješenje za oživljavanje privrednih aktivnosti, niti model za privlačenje direktnih stranih investicija.

Iz NBS-a poručuju da ima dovoljno deviznih rezervi da se spriječe pretjerane dnevne oscilacije kursa dinara, ali također podsjećaju da je osnovni cilj centralne monetarne ustanove održavanje stabilnosti cijena i projektovane inflacije od šest odsto (plus-minus dva odsto). I cijene zaista ne rastu. Tamo gdje rastu, opada prodaja. Prodaja benzina, koji je najviše poskupio, drastično je opala, a naplata računa za struju i grijanje je u sve većem problemu. To je uznemirilo velik broj srpskih privrednika okrenutih uglavnom pravljenju profita na domaćem tržištu. Opao je uvoz uslijed smanjene kupovne moći građana i traže se načini za podizanje tražnje.

Sitna računica krupnih kapitalista

Vodeći srpski privrednici vrlo glasno traže “predvidivi kurs”. Svoje zahtjeve podupiru podacima o gubicima koje imaju kad dinar oslabi. U suštini ti zahtjevi se svode na traženje fiksnog kursa. Izborom fiksnog kursa Srbija bi izgubila nezavisnost monetarne politike, a proces prilagođavanja na spoljne činioce kao što je, recimo, poskupljenje nafte i sirovina, u režimu fiksnog kursa u potpunosti bi se prebacio na realni sektor. To bi se moglo pokazati pogubnim za ekonomiju čiji sektor razmjenjivih dobara nije razvijen i koji za sada ne može konkurisati na globalizovanom, posebno evropskom tržištu. U  režimu fiksnog kursa devizne rezerve se koriste bez ograničenja da bi se očuvao određeni odnos valuta, pa bi se one potpuno iscrpile.

Zašto su najbogatiji ljudi u Srbiji pobornici fiksnoga kursa? Pa najviše zato što su oni uglavnom uvoznici. Osim toga, srpska preduzetnička elita velikim dijelom je nikla na mekim finansijama, na kreditima koji se neće vratiti, na inflaciji koja će obezvrijediti imovinu. I sad ona ne želi da redukuje vrijednost svoje imovne, nego traži da im obaveze koje je sama stvorila neko plati fiksnim kursom. To nije moguće bez velikih lomova, što bi bilo krajnje loše za Srbiju i njene građane.

Drago Kovačević

  •  

Koalicija za REKOM

Korak bliže cilju

U petak, 11. lipnja u zagrebačkom hotelu “Dubrovnik” održane su regionalne konzultacije sa pravnicima o Inicijativi za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM). Koliki je značaj teme govori podatak da je skup brojao oko 70 sudionika, među kojima su bili suci, tužitelji, odvjetnici i pravnici iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i sa Kosova. Čast da otvori skup i tako pruži podršku ovoj inicijativi imala je Jasmina Dolmagić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu.

– Mišljenja sam da treba podržati Inicijativu za REKOM i to posebno u onom dijelu gdje se inzistira da buduća Komisija kao vansudski mehanizam može biti važan poticaj žrtvama i svjedocima da sudjeluju u suđenjima za ratne zločine. Naš cilj je kazneni progon svih osoba za koje postoji osnovana sumnja da su počinile kaznena djela ratnih zločina ili kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih Međunarodnim pravom – istaknula je Jasmina Dolmagić.

Ona je naglasila da je svaka pomoć, informacija i dodatno saznanje u pravcu otkrivanja počinitelja ratnih zločina veliki poticaj svima onima koji rade na rješavanju istih. Dodala je, međutim, da izjave svjedoka, na čemu će se između ostalog i temeljiti rad REKOM-a, ukoliko nisu pred sudom ne mogu predstavljati dokaz, ali “mogu biti izvor saznanja kako bi se preduzele određene radnje” koje bi dovele do kažnjavanja zločina.

– Imamo insajdere, koji su bili učesnici u zločinima, ali sa manjom odgovornošću. Oni su izrazili kajanje, priznali su zločin i pomogli da se pronađu oni koji su počinili najteža krivična djela, uključujući i genocid – istaknuo je Ibro Bulić, tužilac Tužilaštva BiH.

Već 26. lipnja u Sarajevu će biti održane konzultacije sa udruženjima žrtava, porodicama i izbjeglima iz čitave regije. D. Kožul