Bauk referenduma

Ne znam zašto svi govore da je ovaj sindikalni referendum prvi nakon onog o osamostaljivanju Hrvatske iz 1990. godine. Nije, brate, nego drugi, prvi je bio referendum koji su pobunjeni Srbi raspisali da bi osnovali onu svoju nesreću od Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine, preteču još nesretnije Republike Srpske Krajine (RSK). Ne bih se ni ja toga sjetio da to živo ne dozivaju u pamćenje ove teške i namrštene optužbe na račun sindikalnog referenduma, jedva nijansu blaže od onih koje su se čule na račun tvoraca srpske paradržave.

Evo samo dva primjera. Božidar Kalmeta ostrvio se na sindikate da ovim referendumom samo glume brigu za interese radnika, a zapravo brane vlastite. Nije rekao koje, ali ovako izrečeno zvuči kao da nikako ne mogu biti čisti, vjerojatno ni legalni. Đuro Popijač se još više smračio. Optužio je sindikate da skupljanju potpisa uopće nije cilj referendum, iza toga se, veli, kriju neke druge namjere. Opet nismo čuli koje, ali po Popijačevom nadurenom licu mogao si lako shvatiti da je to nešto u čemu bi bilo posla i za organe reda.

Vladine štapske pripreme

Ne znam da li treba podsjećati. Osim što je ministar prometa i ovoga i onoga, Kalmeta je i predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća, dakle čovjek koji bi ispred države trebao poticati i njegovati partnerske, što će reći ravnopravne odnose poslodavaca i radnika. A Đuri Popijaču to isto stoji čak i u nazivu ministarske funkcije koju obavlja: naime, ministar je gospodarstva, rada i poduzetništva. Dakle, obojica ovih srdito raskokodakanih jureka trebali bi biti strogo neutralni u posredovanju između kapitala i rada, a ne se ponašati kao da, za boga miloga, obavljaju zadnje štapske pripreme za napad na Martićevu razbojničku jazbinu.

E sad, koliko su Kalmeta s tonama putra na glavi i Popijač s reputacijom jednog od najnesposobnijih ministara u Vladi, pozvani da se ovako junače nad sindikatima, to je, jasna stvar, veliko pitanje. Puno je bliže pameti ono što već svi vide, a to je da njih dvojica samo odražavaju jednu konstantu u vrhu vladajućih – ondje napune gaće čim s ulice zagrmi bilo kakva prijetnja masovnog nezadovoljstva. A ovaj put je zbilja zagrmjelo. Ovo skupljanje potpisa za referendum dosad je najozbiljnija i najartikuliranija akcija kojom je to nezadovoljstvo dokotrljano do vrata Banskih dvora, poput onih bornih kola na ljudski pogon kojim se opsjedalo srednjovjekovne gradove.

Pritom je zanimljivo da su sindikati u ovoj najmasovnijoj akciji koju su dosad uspjeli pokrenuti napravili jednu krupnu konceptualnu grešku, koja se, međutim, u izvrnutom sistemu vrijednosti može pokazati i kao prednost. Napustili su ovim skupljanjem potpisa, kako dobro primjećuje u posljednjem broju “Novosti” Srećko Pulig, političko polje one borbe koja ih može učiniti jakim radničkim pokretom i poslužili se metodom tipičnom za nevladine organizacije. Te nevladine organizacije užasno su važne za senzibiliziranje ljudskih prava, posebno onih koja do prije nekog desetljeća nitko nije primjećivao, a kamoli ih smatrao ugroženima (pravo na zdrav okoliš, prava žena, seksualna prava, zaštita životinja…). Ali, golema mana tih organizacija je što one praktički uopće ne primjećuju ljudska prava ugrožena nikada masovnijom i razularenijom eksploatacijom rada i radništva od strane sve moćnijeg i umreženijeg kapitala. I sad, umjesto da sindikati privuku nevladine organizacije da im pomognu u borbi protiv te planetarne eksploatacije, oni su prešli na njihovu stranu. Pa umjesto radničkih štrajkova organiziraju ulične performanse sa skupljanjem 450 tisuća potpisa, s kojima poslije neće znati što će (do ustavnih promjena još je na snazi odredba postojećeg Ustava po kojoj referendum može proći samo ako na njega izađe više od polovice upisanih birača, što je praktički nemoguće).

S druge strane, zar je uopće važno hoće li referendum uspjeti ako se i ovo skupljanje potpisa pretvorilo u mali plebiscit o povjerenju Vladi i ako je ona na njemu bjelodano pala? To je prva i glavna pobjeda sindikata, a ima ih još. Prvo, sindikati su se uspjeli probiti ondje gdje ni parlamentarna opozicija nikada nije, u zaštićeni prostor zakonodavne vlasti, koji Vlada ljubomorno čuva i ne dopušta da u njega uđu ni “tuđinske” političke stranke. Dalje, sindikati, koji dosad nisu bili u stanju okupiti nikoga oko ničega, uključujući čak ni radnike oko njihovih vitalnih pitanja, sada su prvi put privukli značajan dio javnosti, nevladinih organizacija i opozicijskih stranaka. Ako neke i nisu pridobili, to sada postaje njihov problem jer su izvedeni na čistinu, pa će ubuduće biti jasno s kime radnici mogu računati, a s kime ne. Tu ima dosta razočaranja, ali ne i iznenađenja za one koje su to pomnije pratili, a bolje je da se to raščisti sada nego ostavi za sutra.

Evo, pođimo od stranaka lijevog centra koje su tvorile Račanovu trećesiječanjsku vlast, a dosta toga govori, masovni odaziv na ovaj referendum najviše, da bi mogle sastaviti i prvu sljedeću. Ali, tu vidiš neke nelogičnosti iz kojih bi još svašta moglo ispasti. SDP i dvije slavne stranke iz devedesetih, HNS i IDS, pokazale su neku čudnu, gotovo aristokratsku hladnoću prema tom praktički samoniklom socijalnom pokretu.

Josipovićevo zamuckivanje

U HNS-u su odbili dati podršku sindikatima (Vesna Pusić veli da čeka kako će glasiti referendumsko pitanje, kao da to ne bi pogodila i njezina baba) i time su otvoreno, barem su iskreni i ne muljaju, stavili na znanje da su – stranka kapitala. IDS jeste dao podršku sindikalnoj akciji, ali tako bezvoljno i mlako da je jasno da je to učinio samo zato što je sada već rizično biti protiv. Tako je ova nekada i međunarodno omiljena stranka, koja se u početku deklarirala kao socijaldemokratska, zatim kao liberalna, a na kraju završila kao tajkunska, postala jedan od onih sindikalnih saveznika za koje ne znaš je li ih bolje imati ili nemati.

Otprilike isto se može reći i za SDP. On je otpočetka podržao sindikate, ali je Zoran Milanović potpisao sindikalnu inicijativu tek petog dana, što upotpunjuje sliku o konfuznosti, sada i amaterskom kalkulantstvu ove stranke, koja će se izjasniti kao lijeva samo ako nema druge.

Za Ivu Josipovića ne možeš ni toliko reći, jer ono s čime je on izašao u javnost kao da je rađeno uz pomoć šifrarnika koji nitko živ ne razumije, vjerojatno ni on sam. Predsjednik istodobno podržava i stav Vlade da treba nastaviti pregovore o novom radnom zakonodavstvu i stav sindikata da to zakonodavstvo ne valja i da ga treba povući. Pa ti znaj što je čovjeku u glavi. Ima tu nešto vraški zanimljivo. Josipović se bez problema othrvao Jadranki Kosor kada je trebao braniti svoje hrabre poteze u BiH, ali je počeo mucati čim se ona pojavila pred njim u svojstvu faktičnog zaštitnika hrvatskog kapitalističkog plemena, koje je upravo u fazi kada stavlja ratne boje na lice i kreće u najveću bitku za osvajanje radničkih prava. Kolika je to ludost govori činjenica da je čak i barjaktar nezasitnog kapitalizma, “Jutarnji list”, malo ustuknuo i upozorava na nelogičnost da se radnicima smanjuju primanja i istodobno traži da što više troše, a navodi i primjere niza evropskih zemalja s visokim radničkim primanjima koje ipak prednjače u konkurentnosti.

Samo cvijet hrvatske politike, uključujući onaj opozicijski, gleda sebi u pupak i ne želi vidjeti vraga koji u svemu ovome leži, pa čovjek s veseljem prati kako taj “cvijet” vene, a sindikati rastu, iako im inače ne bi povjerio na čuvanje ni dvije čestite koze.