Bibin hip hop svijet
Kad Branko Maleš piše o Arsenu Dediću, on dijagnosticira lirskog subjekta njegove poezije kao lik koji s kultiviranom otmjenošću i kroz emocionalne filtere staroga kova propušta sve novotarije svijeta. Rezignacija, melankolija, fatalizam prirodna su stanja subjekta dovoljno iskusnog da ne žuri, dovoljno još gladnog da ne stoji na mjestu. A kako bi izgledala ekipa sastavljena iz lirskih subjekata hip hopera s ovih prostora? Da izažmemo esenciju njihovih stihova i od njih napravimo prave ljude i onda sjednemo do njih u nekom kafiću, predvečer, što bismo vidjeli?
Atheist Rap: u kafić stiže “trabantom” i za stol sjeda lirski subjekt koji se ne fura na siromaštvo, nego mu je silna fora što on, iako evidentno džek, bez kompleksa vozi olupinu. Njegov histerični prezir spram materijalizma, kroz ovaj naopaki fetišizam (a koji nije, je li, naopak?) možda mu večeras priskrbi odnošaj s kakvom lijepom damom, pripadnicom više katoličke klase, ili studenticom predškolskog odgoja kojoj će ovo biti prvo i zadnje ritanje u životu. Kani ih postidjeti svojim prezirom spram svakoga -izma, smotati kao palačinke i onda zbrisati.
Testiranje živaca šutnjom
Edo Maajka: njegov je lik lukaviji. Voli se pohvaliti, ali ironično, da u full contactu ima dobru, bogatu, modernu, atraktivnu ženku dugonogku, čije prenemaganje kritizira. Te sluša narodnjake; te drogira se kao blesava, ali više joj znači činjenica da se drogira nego droga, ovisna je o toj aktivnosti a ne o supstanci; te studira kod oca na fakultetu; te dobije sve što poželi, sad želi njega, pa se lirski subjekt s pravom pita dokle, odnosno grozi se mačistički na samu pomisao da njegova ljepotica završi u tuđim rutavim šapama. Svjestan je dubine patnje ljudskih stvorova na planeti. Brine ga to.
I momak Ateist i frajer Maajka imaju sluha za socijalu, nisu guzonjini sinovi, a od asfaltnog iskustva prave spomenik: da bi se preživjelo najvažnija su muda, o ostalome ćemo sutra razmišljati. Važno da se kesa među nogama klati! Taman kad su ova dvojica sjeli i naručili pivo, eto i Elementala. On, pak, ima majicu s likom Che Guevare. Ozbiljniji je od ove dvojice, od kojih je pak ozbiljniji ovaj što se majčinim imenom zove (iako se stalno češka po jajima); on ipak u rukama ima nešto konkretno iz šljaštećeg svijeta (ne ta češkajuća jaja, naravno). Elemental prezire ovo njihovo nadmetanje, to su lijeva skretanja, i valjalo bi ih sasjeći u korijenu. Tito-partija-omladina-akcija! Najvažnije je socijalno pitanje, važno kao muda sama, brinuti ga znači dokazati da ti gaće nisu prazne. Bandić ili Milanović, to njemu nije samo političko nego i estetsko pitanje: nešto kao dilema Clash ili Uriah Heep. Ateist i Maajka zbijaju šale, dok Elemental, uz zeleni čaj, mrko pogledava oko sebe: svi smo korumpirani, sve je otišlo dovraga, i samo gubim vrijeme s ova dva mamlaza, ovaj Ateist je klaun, nešto kao Željko Pervan, ovaj Maajka je zafrkant, sve bi dao za dobru šalu. Ovdje Elemetalu sine: razlika između klauna i zafrkanta – razraditi!
Evo im još jednog ptića, lijeno se gega, kao svim utopistima sve mu vrijeme svijeta pripada: Tram 11 nosi lenonke i u prsima uzgaja jednu staru cvećku – hipizam, idealizam. Od onih je što u zadnjem džepu hlača nose šrafciger za popravljanje svih kvarova, nije u pitanju. Elemental mu je vulgaran, prljavi sindikalac, to o njemu misli, a ova dvojica su pregruba na drugi način: i jednog i drugog izjeda materijalizam. Princip nade je najvažniji princip, u pozadini vidimo Korčulu šezdesetih, Ernsta Blocha s pepeljara očalama. Zamisli život bez dokumenata, kao Bruno Traven, jer znaš tko si; zamisli da uginu nepravde; zamisli da se svi držimo za ruke, kao Kitajci, da smo svi jedno, kao klupko pasa, kao Imoćani. S ekipom ga povezuje osjećaj za ritam, ideološki mu se gade da je to nemoguće riječima izraziti, muka mu je od njih kao od nečega što je prljavo i što se neće tek tako dati oprati. Hajde, da je tu onaj smušeni Connect, ili TBF, s njima bi se još dalo gledati zalazak sunca i sanjati novi svijet, ali ovi… Sjeda i naručuje travaricu. Miran samo ako ne pretjera u ovom napitku: tada kamenicama udara po kioscima, tada ga tri policijota moraju privoditi.
I sjede hip hoperi u kafiću i testiraju jedni drugima živce šutnjom: tko duže izdrži veći je muškarac. Prvi popušta Tram jedanaesti: nije mu lova bitna, nije mu krivo što nije tatin sin, nije važno što je situacija složena, ali ipak užasno mu pare trebaju i to, redom, za: kuće, aute, jahte, ljetnikovce. Ni manje ni više. Budući da je tip sanjar, ostali ga polupreziru s polurazlogom, jer nisu ni za pola jote bolji od njega.
Urimovani Thompsonovi intervjui
Elemental mu skreće pozornost na očitu činjenicu da je pola naroda u mirovini, a pola na birou. Da imamo državu, ali pokradenu. Da su nam uzor kriminalci, jer nije narod glup, naime, hoće standard, hoće lovu. Tram se brani da je ono s kućama i jahtama mislio figurativno, da sanja na javi. Edo kaže da zasad, budući je ulovio curetak koji sve to ima, o financijskom aspektu ne razmišlja, i zove novu rundu (“uzeo sam pare od male”), i to: piva, zelenog čaja, travarice. Svi pogledavaju prema Edi, iz dva razloga: a) da li se šali, b) Tram slabo podnosi alkohol, veće količine kod njega izazivaju promjenu osobnosti – iz miroljubiva hip hopera premeće se u navijača Dinama. I to odjednom. Shvaćate što se hoće reći.
Dečki povremeno ubodu koju foru, ali su zamorni. Nije stvar u tome što Elementalovo domoljublje podsjeća na urimovane Thompsonove intervjue, nego što se, ideološki, sve u tim tekstovima vrti oko cajki i fudbala, da se tako izrazim, s pokojim “mercedesom”, pa makar se on zvao i “wartburg”, za potrebe socijalnog konteksta. Dečki su mladi, ti lirski subjekti naših hip hopera, ali banalni, i njihova buna opasno podsjeća na revolt baba (kao literarnih likova) na blagajni u marketu, u naselju gdje stanujete. Nekako je preopćenita. Ne želite im oponirati – a i kako oponirati subjektima čije je postojanje tek lirski utemeljeno? – jer bi vas mogli opaliti po gubici, onom Tramu već su oči krvave i izbečene i sve teže frflja riječ “mir”.
Stavljate iPod na uši i odlazite svojim putem. U iPodu nije nikakva glazba nego spiker čita tekst Branka Maleša o Arsenu Dediću. Smiruju vas prve riječi koje vam oblažu ušnu školjku i putuju brzinom zvuka do vaših razgranatih neuronskih staza: “Suvremeni usitnjen svijet je prepun razbijenih posuda Emocije. Arsen Dedić je precizan pjesničko-kantautorski kirurg koji štetu dijagnosticira pa i lijepi polupano emotivno posuđe…” Krajičkom oka primjećujete da za stolom lirskih hip hop subjekata lete pepeljare. Povod: auto, žena, želja da se nekoga dojmiš svojom čvrstoćom, svejedno.