Bordel patnika

Dan nakon što ovaj tekst bude napisan, u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu bit će otvorena izložba fotografija čija je namjera isprovocirati usnulu naciju i izazvati snažan moralno-domoljubni nadražaj. Modni fotograf Damir Hoyka snimio je četrdesetak vojnika koji su u devedesetima teško stradali na ratištima, a svaki od modela pozira tako što eksplicitno pokazuje posljedice ranjavanja, “ozljede koje s dostojanstvom nosi”. Izložba nosi naziv “Dani poslije” i dio je projekta “Privilegirani, povlašteni ili ponosni” koji organizira desničarski nastrojena Hvidra. Modeli i njihovi sufleri, kako se navodi, imaju ambiciju da, uz pomoć metode šoka, javnosti “jasno pokažu povlastice koje su u ratu stekli”.

Opsežne medijske pripreme već su obavljene. Najtiražniji dnevni listovi u nastavcima donose ogorčene ispovijedi ranjenih ratnika. Optužujuće fotografije na kojima ističu svoj invaliditet – svoje “povlastice” – udaraju s naslovnih stranica, “vrište dostojanstvom” i ulijevaju strahopoštovanje. “Sve saborske zastupnike, predsjednike parlamentarnih stranaka, šefove sindikata i cijelu javnost pozivam da dođu vidjeti što su to povlaštene i privilegirane rane na koje smo mi, hrvatski branitelji, ponosni. Zamolili bismo hrvatsku javnost da se više ne spominju privilegirane mirovine”, kaže u “Jutarnjem listu” jedan od organizatora izložbe.

Tronuta gospođa Čuljak

Hrvatska televizija najavila je izložbu u večernjem dnevniku, preko Dijane Čuljak Šelebaj, nekadašnje ratne propagandistice, koja je za tu priliku u studiju ugostila Damira Hoyku i Sašu Šimića, jednoga od fotografiranih invalida. Hoyka je impresioniran “dečkima iz Hvidre” i njihovom “hrabrošću da s javnošću podijele svoje ozljede”. Doista, “teško je nakon ovakvih fotografija govoriti o privilegijama”, konstatira tronuta gospođa Čuljak, a zatim se, hineći da jedva suspreže suze, toplim skrbničkim tonom obraća nazočnome stradalniku: “Vama ostaje samo ponos…”

Plačno raspoloženje televizijske urednice dijele svi drugi medijski trudbenici, novinski naslovi nastoje postidjeti čitatelje i potaknuti osjećaj nacionalne solidarnosti, komentatori se nadmeću u izrazima sućuti i razumijevanja, štancaju se apeli na kolektivnu savjest, izvjestitelji inzistiraju na detaljima koji će naglasiti herojski karakter žrtvovanja za domovinu, publika je impresionirana i uglavnom smrznuta od straha… I nigdje da se pojavi neki disonantan ton, neko bešćutno izdajničko pero koje će eksplicitno, po uzoru na ponuđene fotografije, napisati o čemu se u slučaju medijski preparirane izložbe doista radi, naime – o prvorazrednome političkom šundu!

Pa evo, učinimo to ovdje: riječ je o bijednome političkom šundu koji se servira pod firmom radikalne dokumentarne provokacije. Sve to silovanje javnosti nezaliječenim ranama, fizičkim defektima i otkinutim udovima, sve to razmetanje krvavo stečenim nedostacima, sva ta banalizacija ratne patnje kojoj se kroz scenarij spektakla nastoji postići veća tržišna cijena, nije ništa drugo nego jeftini pokušaj da se društvo izloži moralnoj ucjeni.

Upravo zbog “izravnosti” svojih poruka, zbog “drastičnosti” i namjere da javnost bez okolišanja frapira “surovom realnošću”, izložba u Domu hrvatskih likovnih umjetnika predstavlja čistu demagogiju i blistavi doprinos vladajućoj političkoj hipokriziji. “Gola istina” o privilegijama hrvatskih ratnih veterana – koje se, prema autorima izložbe, sastoje tek od tjelesnih gubitaka – ukazuje se kao vrhunac licemjerja.

Dokaz za to je i činjenica da će izložbu fotografija s prizorima ponosa i strave svečano otvoriti premijerka Jadranka Kosor (a u trenutku dok ovaj list držite u rukama obred je već obavljen, i traje njegov medijski odjek), praćena kompletnom vladajućom elitom. Ono što razočarani ratnici imaju poručiti vlasti, bit će od strane vlasti zdušno poduprto, pa je zapravo na stvari njihova zajednička poruka “društvu”: ideološko pripremanje terena na kojemu će, kao i dosad, statirati zahvalni građani, držeći jezike za zubima. “Zamolili bismo hrvatsku javnost da se više ne spominju privilegirane mirovine.”

Mitologija “domovinskog rata”

Unaprijed sam siguran da će predsjednica Vlade biti vidno potresena izloženim artefaktima (a dok ovo čitate u prilici ste provjeriti točnost mojih predviđanja), možda će čak suzica iz ugla oka kapnuti na broš, a zatim će odverglati nekoliko pohabanih fraza o tome da se “istina o Domovinskom ratu ne može sakriti” i da će njezina administracija “svim sredstvima štititi dostojanstvo hrvatskih branitelja”, što podrazumijeva i sredstva iz državnog budžeta.

Istina četrdesetorice hrvatskih ratnika, predočena preko fotografija koje svjedoče da su oni svoja tijela žrtvovali za domovinu, služi, međutim, kao pokriće za generalnu laž o armadi od petsto tisuća neustrašivih oslobodilaca, golemoj vojsci opsluženoj mirnodopskim pogodnostima koja bi – da je realno postojala – pomela agresora u kratkome roku, zabila hrvatski barjak na Drinu i prekrila kariranim desenom značajan dio Balkana.

Intencija je izložbe da obmani osigura konture autentičnosti, da hiperrealističkim prikazom četrdesetorice invalida udahne “stvarnosne elemente” fikciji od pola milijuna ponosnih ratnika, od kojih – kao što svi znaju – njih barem trećina fronta vidjela nije. Odatle dirljivi paradoks što smo ga imali priliku uočiti u izravnome prijenosu: maneken kojeg je gospođa Čuljak intervjuirala u svome televizijskom prilogu, premda je u dokumentarno-umjetničkom projektu sudjelovao imenom, činom i obogaljenim tijelom, jasno se založio za to da famozni Registar hrvatskih branitelja ostane nedostupan javnosti.

Tu negdje leži srž manipulacije: razotkrivanje i prikrivanje ne samo što nisu u nesuglasju, nego je prikrivanje jedina svrha tobože radikalnog razotkrivanja. Potpuna otvorenost u funkciji je najstrože tajnosti. Na djelu je stara propagandna tehnika: gađat ću te istinom tako da te njome zaslijepim. Naposljetku je jedino važno da “od stabla ne vidiš šumu”, a od nekolicine osakaćenih tijela gomilu zdravih ljudskih organizama uz koje se vežu administrativne potvrde invalidnosti i materijalne povlastice koje uz to idu.

Zbog čega pak stvarnim ratnim invalidima oni lažni nikada nisu smetali, nego čak svaki pokušaj revizije i razotkrivanja lažnih stradalnika doživljavaju kao napad na sebe, e to je zapravo ključni politički sadržaj (po)ratne hrvatske priče. Takav oblik lojalnosti nije slučajan, već je logična posljedica dugogodišnjih napora aktualne vlasti.

Zaslužni ratnici, naročito ako su fizički ili psihički oštećeni, kojima čitavo društvo ima biti zahvalno jer su se “izborili za državu”, pa ih u tom smislu valja i adekvatno nagraditi, otpočetka su nametnuti kao centralne figure čuvara režima i njegovih najuzvišenijih vrijednosti. Doživljavajući “branitelje” kao vlastitu pretorijansku gardu, HDZ je osigurao progresivno širenje svoje izborne baze, izdašno plaćajući podršku. Svako otvaranje teme o lažnim veteranima bilo je blasfemično koliko i ukazivanje na laž cjelokupne mitologije “domovinskog rata”. Ratne su rane HDZ-ov politički rudnik, pa bezočno eksploatiranje stradalništva sve vrijeme nije prestajalo i, dakako, nije bilo besplatno.

Morbidni igrokaz gospođe Kosor

Dovoljno je sjetiti se čuvene epizode kada je ratni invalid Darko Beštek, nahuškan od partijskih vođa, u znak protesta uručio svoju nožnu protezu ministru u Račanovoj vladi Ivici Pančiću, jer se ovaj drznuo progovoriti o enormnome broju lažnih boraca. Malo kasnije, kada je HDZ iznova osvojio vlast, organiziran je morbidni igrokaz u sklopu kojeg je tadašnja ministrica veterana, Jadranka Kosor, spomenutom Bešteku pred kamerama svečano uručila natrag protezu, lica oblivenog suzama, kazavši kako time simbolički “vraća dostojanstvo hrvatskim braniteljima”. Ortopedska sapunica završila je tako što se prkosni vlasnik lažne noge zaposlio u ministarstvu gospođe Kosor, da bi se poslije ispostavilo kako je državi dužan vratiti sumu od stotinu tisuća kuna.

Danas, dok amputirani udovi ponovo dolaze u prvi plan, vlast je zaokupljena praktičnim pitanjem: Kako sačuvati ideološku matricu sirovoga državotvorstva, hranjenu uz pomoć stotina tisuća privilegiranih, kada nastupa neumoljiva ekonomska kriza? Odakle namaknuti keš za toliku ljubav prema domovini? Potpuno je jasno da će bez široke strukture potkupljenih vladajuću ideologiju otpuhati prvi povjetarac, pa se ona održava na snazi uz pomoć sistemske korupcije. Vrijedna pletilja te korupcijske mreže bila je upravo aktualna premijerka, i sada se suočava s posljedicama svoga višegodišnjeg uspješnog rada. Uštedjeti javne pare ili izgubiti vlast? – to ipak nije dilema o kojoj će razmišljati duže od sekunde.

Okačit će dakle broš s nekim upečatljivim nacionalnim motivom, navući facu saučesnice u patnji, uzdrhtati pred kadrovima devastiranih tijela, prepustiti se patetičnoj agresiji žrtve, izraziti vjeru u patriotsku osviještenost građana, pozvati na solidarnost, istaknuti kako bez ponosnih invalida ne bi bilo ni ponosne hrvatske države i, uz pomoć onih koji su u ratu izgubili ruke i noge, računati na opći gubitak pameti.