Čuvari avangardne vatre
Za razliku od svojih neobuzdanih godina, kada je funkcionirao kao kazališni festival buke i bijesa, ovogodišnji Eurokaz djeluje nekako tiho, umiveno i umirujuće. Sjećamo se mnogih šokantnih ispada na Eurokazu, od probadanja glumaca iglama, preko golotinje, krvi i seksa, do nemogućih scenskih fantazija, koji su naročito u Tuđmanovo vrijeme dovodili do ludila državne kulturtregere i HDZ-ove partijske sekretare. Sjećamo se vrelih lipanjskih večeri kada su predstave Eurokaza, razbacane po gradu, izazivale burne diskusije do kasno u noć. Pamtimo i glamurozne zvijezde evropskog avangardnog kazališta, Boba Wilsona i Jana Fabrea, te kazališne trupe, španjolsku La Fura dels Baus ili talijansku Raffaello Sanzio, na rubu hapšenja…
Svega toga ove godine više nema. Vjerojatno je danas i neko drugo vrijeme. Avangardna kazališna municija je ispucana i svi scenski nestašluci već su isprobani. Čekaju se novi kreativni impulsi, a ova globalna kriza, bez okusa i mirisa, očito nije prava prilika za to.
Eine kleine Nachtmusik
Kako bilo, prvi put u 24 godine postojanja Eurokaz je dobio konkretni scenski prostor za svoje festivalske predstave. I to ne bilo kakav prostor, nego scenu “Gorgona” u novootvorenom Muzeju suvremene umjetnosti pokraj Zagrebačkog velesajma. Već vizualno, Eurokaz više ne djeluje kao mjesto okupljanja predstava izvan zakona i neobuzdane publike, nego prije kao neki visokoparni kazališni laboratorij od posebnog interesa. Godinama je Eurokaz kuburio s parama, ali to siromaštvo, kao i prezir establišmenta, davali su mu krila da bude još provokativniji i luđi. Danas su Eurokazovi sponzori Ministarstvo kulture i gradska blagajna. Pitanje je da li u vremenu svjetske besparice novca ima negdje drugdje, ali ovogodišnji brojčano skroman program govori da su organizatori zadovoljni s krovom nad glavom i nekom vrstom vrapca u ruci. Osim toga, sada je prvi put Eurokaz rastegnut na čitav mjesec, pa umjesto festivalskog rock and rolla predstave pratimo u tonalitetu male noćne muzike. To smanjivanje intenziteta i sve veći nedostatak inozemnih predstava nisu od jučer, ali danas su jako vidljivi. Sama direktorica Eurokaza Gordana Vnuk priznaje u programskoj knjižici: “Selekcija ovogodišnjeg Eurokaza bit će manje stroga i više će se otvarati prema vizualnim, a zatim i glazbenim dimenzijama.”
Ipak, taj je deficit rezultirao barem jednom dobrom posljedicom. To su već tradicionalne Eurokazove predstave vlastite proizvodnje ili u kooprodukciji s evropskim teatrima. Tako je ovogodišnji Eurokaz otvoren s tri ovakve predstave. Prva od njih, “Okovani Galileo”, u režiji Branka Brezovca, nastala je u suradnji s kazalištem Laboratorio Nove (Firenca), Centro Iniziative Teatrali (Campi Bisenzio), HNK-om iz Rijeke i Muzejom suvremene umjetnosti iz Zagreba. Predstava je motivirana 400. obljetnicom Galilejeva izuma dalekozora i predstavlja nemogući spoj motiva drame Bertolta Brechta “Život Galilejev” i Eshilove drame “Okovani Prometej”, dok je glazba Marjana Nećaka smješta u format samoironične opere. Kritika ju je nazvala “ingenioznom vizijom o vizionarima” i “totalnim iskustvom”, ali ne treba pretjerivati. Redatelj Brezovec, kako sam kaže, radi predstave “nultog zbroja”, pa nam ni “Okovani Galileo” ne dopušta klasično iskustvo izvedbe, nego fantazmagoričnu izmaglicu u kojoj se naša mašta mora snalaziti kako zna i umije.
Eurokazova škola kazališnog mišljenja
Druga ovogodišnja Eurokazova produkcija, “Njarabum”, u režiji Anje Maksić Japundžić, s glumcima Leonom Paraminski, Markom Makovičićem, Anom Kraljević i Petrom Cvirna, bavi se temom poremećaja u prehrani, a zapravi želi na paradoksalan način povezati banalnost konzumerizma s poetskim govorom Radovana Ivšića.
Treća izvedba, “Crkva”, prema komadu njujorške autorice Young Jean Lee, nastala je u suradnji redatelja Saše Božića s glumcima teatra slijepih “Novi život”. Putem teme o propovijedanju u crkvi, predstava se na blago nadrealan i satiričan način pita tko u što stvarno vjeruje i možemo li danas uopće ikoga u išta uvjeravati.
Obje predstave tipični su učenički radovi Eurokazove škole kazališnog mišljenja, u kojoj je problem važniji od priče i ekspresija bitnija od radnje. S obzirom na to da u hrvatskoj kulturi kronično nedostaje istraživanja i izazova, iskustvo vlastite produkcije svakako zaslužuje pažnju. Ostaje nam da vidimo još šest inozemnih predstava na ovogodišnjem Eurokazu i nešto popratnih programa, izložbi, okruglih stolova i multimedijalnih žurki, o čemu ćemo pisati na kraju. Zaključno, već sada možemo reći da ovo neće biti najluđi Eurokaz do sada. Ipak, u nekom bezukusnom međuvremenu, kako danas izgleda teatar i kod nas i u svijetu, Gordana Vnuk, Eurokaz i društvo ostaju čuvari avangardne vatre do nekih boljih dana.