Europska unija u raljama korporativnih lobista

Nužno je boriti se protiv pretjeranog utjecaja lobija na proces donošenja odluka u Europskoj uniji i protiv manjka transparentnosti i etičkih pravila lobiranja, smatra Olivier Hoedeman iz nevladine organizacije Corporate Europe Observatory i jedan od urednika upravo objavljene knjige “Probiti briselski balon: bitka za razotkrivanje korporacijskog lobiranja u srcu EU” (“Bursting the Brussels Bubble: the battle to expose corporate lobbying at the heart of the EU”). Knjigu je objavila koalicija građanskih udruga i sindikata ALTER-EU, a bavi se, kako nam je rekao Hoedeman, opasnostima koje za demokraciju i javni interes predstavlja činjenica da je “Europska unija postala talac lobija”.

U jednom od eseja u knjizi tvrdi se da je Bruxelles postao lobistički raj koji se natječe s Washingtonom za titulu lobističke prijestolnice svijeta. Možete li to detaljnije objasniti?

– Kao i u Washingtonu, tako i u europskom “glavnom gradu” lobiranje ima dominantnu ulogu u procesu donošenja odluka. U njemu je druga najveća koncentracija lobista na svijetu, njih oko 15 tisuća, na čije se aktivnosti godišnje troši oko milijardu eura. Budući da u Europi ne postoji istinska paneuropska javnost, institucije se oslanjaju upravo na lobiste, koji rade u uredima najvećih multinacionalnih kompanija, industrijskih udruženja i koalicija, kao i u komercijalnim konzultantskim tvrtkama koje promoviraju korporativne interese. Za velike kompanije lobiranje je investicija koja se vraća vrlo brzo i višestruko, jer omogućuje utjecaj na regulative koje se tiču direktno njihovih komercijalnih aktivnosti, vrlo često na štetu potrošača, radnika i okoliša. Korporativni lobisti brojem i financijski znatno nadjačavaju interesne skupine građana, a ta je neravnoteža dodatno naglašena privilegiranim pristupom lobista političarima. Rezultat toga je da imamo sve veći broj direktiva, pravilnika i drugih političkih inicijativa Unije koje su oslabljene ili potpuno iskrivljene zahvaljujući moći industrijskog lobiranja.

Slučaj Mandelson-Deripaska

Možete li reći neki primjer?

– Jedan od recentnih odnosi se na bitku za reguliranje hedge fondova i private equity fondova, koja se upravo ovih dana vodi u Bruxellesu, odnosno na direktivu Alternative Investments Fund Managers Directive, koju upravo razmatra Europski parlament. U travnju ove godine stotine malih i srednjih poduzeća, na sveopće iznenađenje, potpisalo je otvoreno pismo zastupnicima europskog parlamenta u kojem je dalo podršku pokušajima financijskog lobija da spriječi donošenje strože regulative. No, to nije bila njihova samostalna odluka, već je konce vukla lobistička organizacija European Venture Capital Association, koja predstavlja velike i kontroverzne investicijske fondove kojima je cilj oslabiti prvi istinski pokušaj regulacije investicijskih fondova na europskoj razini.

Spomenuli ste problem nepostojanja paneuropske javnosti. Koje su štetne posljedice te činjenice?

– Objasnit ću to na primjeru: potkraj prošle godine otkriveno je da je bivši europski povjerenik za trgovinu Peter Mandelson 2005. godine osobno potpisao odluku da se uklone uvozne carine za Rusal, aluminijskog giganta u vlasništvu njegova prijatelja Olega Deripaske. No, koliko god bio skandalozan, ovaj slučaj sukoba interesa prošao je praktički bez posljedica, dijelom i zbog toga što kritičko medijsko praćenje europskih povjerenika nije toliko intenzivno kao kada su u pitanju ministri nacionalnih vlada.

Kao temeljni problem lobiranja navodite nedostatak transparentnosti u smislu toga tko su lobisti, što točno rade i tko ih financira?

– Upravo zbog nedostatka transparentnosti, građani, mediji i parlamentarci nisu u mogućnosti kritički procjenjivati ulogu lobiranja u EU, jer netransparentnost skriva veličinu te industrije, ogromnu neravnotežu između nje i civilnog društva, kao i posljedice te neravnoteže. Sve bi to trebalo biti predmetom javne rasprave. Manjak transparentnosti, osim toga, omogućuje prikriveno lobiranje, primjerice kada se korporacije kriju iza različitih skupina koje se pretvaraju da govore u ime interesa šire zajednice.

Je li dosad išta napravljeno na poboljšanju transparentnosti?

– Intenzivna diskusija o tome kako osigurati transparentnost lobiranja vodi se još od 2005, no zbog pritiska briselskih lobista i nevoljkosti da se suoči s ovim moćnim igračima, Europska se komisija 2008. odlučila za uvođenje dobrovoljnog registriranja lobista, umjesto za osnivanje obaveznog registra. Komisija je prihvatila i cijeli niz rupa u zakonu, koje u temelju potkopavaju svrhu registra. Rezultat toga je da se manje od polovice lobista registriralo, a većina informacija iz registra nije vjerodostojna, jer imaju mogućnost servirati nepotpune izvještaje o svojim aktivnostima. Sve u svemu, nemoguće je na temelju onoga što stoji u registru razlučiti tko lobira za koji pojedinačni zakon, koliko novca se na to troši i tko su zapravo ljudi koji lobiraju.

Vodeće think tankove financiraju privatne kompanije

U knjizi se bavite i think tankovima, za koje tvrdite da su često upravo lobističke grupe koje se predstavljaju kao istraživačke ili znanstvene organizacije?

– Think tankovi se u Bruxellesu uglavnom bave organiziranjem konferencija, druženjem s utjecajnim pojedincima i objavljivanjem izvještaja. Vodeće think tankove – poput Friends of Europe, Bruegel i Center for European Policy Studies – financiraju privatne kompanije kojima je to još jedan način lobiranja. Exxon Mobil, primjerice, investirao je golem novac u takve organizacije, koje s tobože znanstvenih pozicija nastoje spriječiti politike protiv klimatskih promjena. Nedavno su neki od tih think tankova, okupljeni u mrežu Stockholm Network, promijenili strategiju od negiranja klimatskih promjena prema promoviranju rješenja kao što je trgovina emisijama štetnih plinova, koju prikazuju kao čudotvorno rješenje za klimatske promjene. Komisija je tražila da se i takve organizacije registriraju, no samo manji dio njih to je zaista i učinio, a ostale su se pozvale na klauzulu o izuzimanju.

Postoje i ekspertne skupine u kojima zajedno sjede političari, ljudi iz akademskih institucija, industrije i sindikata, a koje su de facto lobističke skupine direktno uključene u stvaranje europskih zakona?

– Očigledno je da utjecaj korporacija nije ograničen na vanjsko lobiranje koje traži zaobilazne načine utjecanja na odluke europskih institucija, nego je poslovnoj zajednici dopušten direktan pristup na praktički svakoj razini zakonodavnih procesa. Te ekspertne grupe osniva sama Komisija, između ostalog i zato što ona, iako se obično ne misli tako, zapravo ima manjak ljudi. Postoji preko tisuću savjetodavnih skupina sa 40 tisuća članova, koji se redovito susreću iza zatvorenih vrata. Neke se sastoje većinom od vladinih dužnosnika, no nekima u potpunosti dominiraju predstavnici poslovne zajednice. Dopuštajući to, Komisija krši i vlastito pravilo o konzultiranju sa svim partnerima i ignorira apele parlamenta da se osigura uravnotežen sastav tih skupina.    

Koliko su stručne skupine odgovorne za financijsku krizu u Europi?

– U stručnim skupinama koje se bave regulativom bankarskog sustava, hedge fondova, kreditnih rejting agencija i knjigovodstvenih pravila također dominiraju stručnjaci iz poslovne zajednice, a oni su uvijek savjetovali protiv čvršćih pravila za regulaciju financijskog sektora. Upravo je ta neadekvatna regulacija financijskih tržišta jedan od uzroka financijske i ekonomske krize, koja sada dovodi do masovnih otpuštanja i rezova u javnim ulaganjima u obrazovanje, zdravstvo i socijalnu zaštitu diljem kontinenta.

Ograničen pristup informacijama

U knjizi se govori i o problemu nedovoljnog pristupa građana i novinara informacijama. Koji je uzrok tome?

– Pravila EU građanima na papiru omogućuju pristup informacijama, no u praksi se dužnosnici Komisije služe raznoraznim taktikama kako bi odugovlačili i ograničavali pristup osjetljivim dokumentima, primjerice prepiskama i bilješkama sa sastanaka s industrijskim lobistima. Još gore, Komisija je 2008. revidirala pravila o pristupu informacijama i šokirala mnoge prijedlogom koji je bio korak unazad kada je o transparentnosti riječ: najavila je da namjerava redefinirati pojam “dokumenta”, o čemu ovisi klasifikacija pojedinih papira, i time dramatično reducirati broj onih koji će biti dostupni europskim građanima.

Što bi trebalo učiniti da se ograniče ovakve pojave?

– ALTER-EU je izradio popis deset prioritetnih reformskih zahtjeva i poslao ih Europskoj komisiji i parlamentu: odnose se na tri ključna područja, a to su transparentnost lobiranja s ciljem omogućavanja građanima, novinarima i parlamentarcima da nadgledaju i analiziraju utjecaj lobista, zatim zatvaranje svih kanala koji omogućuju pretjerani utjecaj, poput dominacije predstavnika korporacija u savjetodavnim skupinama, privilegiranog pristupa i nereguliranog sukoba interesa, te provođenje reformi koje će zaustaviti sadašnju praksu dominacije lobista, uključujući demokratizaciju i direktno uključivanje građana u cilju zaštite javnog interesa u procesu odlučivanja.

Vidite li ikakav napredak otkako je ALTER-EU, prije pet godina, započeo sa svojim aktivnostima?

– Najveći je napredak to što je konačno pokrenuta debata o utjecaju poslovne zajednice u EU. Nekadašnji povjerenik za upravne poslove, reviziju i suzbijanje prijevara Siim Kallas također je pokrenuo neke inicijative, no one nisu dale bitne rezultate, jer su se bavile gotovo isključivo pitanjem transparentnosti, a i to se svelo na dobrovoljni registar lobista, dok su pitanja privilegiranog pristupa, sukoba interesa i drugih ključnih mehanizama lobističke moći ostala netaknuta. Stoga je nužno, ako se želi postići istinski pozitivna promjena, vršiti što snažniji politički pritisak, koji će uključivati i pokrete civilnog društva iz cijele Europe.

Još jedna pojava koju navodite, a koja omogućuje utjecanje na odluke jesu tzv. rotirajuća vrata?

– Konzultantske i odvjetničke tvrtke koje nude usluge lobiranja često love dužnosnike Europske komisije s ciljem da ih zaposle upravo na onim područjima kojima su se bavili dok su radili za Komisiju. Europski povjerenici bez ikakvih problema dobivaju dozvole da prođu kroz ta vrata i uđu u poslove koji uključuju lobiranje. Od veljače ove godine već su četvorica od 13 bivših povjerenika prešli na baš takve, dobro plaćene korporativne pozicije: Benita Ferrero-Waldner, bivša povjerenica za međunarodne odnose i za trgovinu otišla je u Munich Re., najveću reosiguravajuću kuću na svijetu, povjerenica za zaštitu potrošača Meglena Kuneva otišla je u bankovnu grupaciju BNP Paribas, povjerenik za unutarnje tržište Charlie McCreevy u Ryan Air, a povjerenik za poduzetništvo i industriju Günter Verheugen u Royal Bank of Scotland. Zato je ALTER-EU predložio da se – prije nego što bivši dužnosnici odu na pozicije u privatnom sektoru na kojima je moguć sukob interesa – uvede razdoblje  “hlađenja” od dvije godine.