Gas, gas za Oltar domovine!
Baš me je dirnula naslovnica posljednjega broja “Vijenca” (br. 424; 3. lipnja 2010.), književnoga lista za umjetnost, kulturu i znanost, u nakladi Matice hrvatske. Oponašajući dizajn ploča za ravnanje u cestovnome prometu (uputa, upozorenja i sl.), na uokvirenoj plavoj podlozi velikim je bijelim slovima istaknut naziv odredišta – naime, “OLTAR DOMOVINE” – a ispod toga je nešto manjim pismenima saopćena želja (upozorenje; molba; redarstveno upozorenje), tj. “Molimo ne gaziti!”, što bi se eventualno odnosilo samo na travnjak, da u riječi “gaziti” ono “z” nije duhovito prekriženo i iznad nadopisano slovo “s”.
E, kad sam shvatio (ja, stari “Pometov” i “Feralov” čitač, u kojim su novinama slične igrarije sa slovima objavljene već mali milijun puta, što ne znači da i drugi nemaju isto pravo!), da se tu ne ističe nikakvo pravo trave da raste neometana, već da se upozorava na nešto mnogo ozbiljnije, kao što je gašenje plinskoga rešoa na Oltaru domovine, instaliranom 1994. g. na ruševinama Medvedgrada, a na brdašcu Medvednici, rešoa kojemu je, čini se, ponestalo goriva, e, onda sam se zaista osjetio dirnutim!
“O gašenju vječnoga plamena na Oltaru domovine”, uz potpitanje “Gdje odati počast Hrvatskoj?”, dakle, pišu u “Vijencu” Marinko Mišković/Matea Lay, korektno nas obavještavajući o skandalu da jedna neovisna, suverena i demokratska država nema sredstava za održavanje u funkciji jednoga najobičnijeg rešoa, koji toliko mnogo znači za naš nacionalni identitet! “Nedavno gašenje vječnoga plamena na Oltaru domovine pod izgovorom da se nema za plin – što je posljednja (ili samo najnovija?) u nizu žalosnih posljedica toga da ideja Oltara domovine u nekim glavama od samog početka nije zaživjela – otvara mnoga pitanja o mjeri principijelnosti kada je posrijedi odnos prema nacionalnim simbolima.”
O potonjem kasnije, a sada o plinu: ako je toga uzmanjkalo, onda bi bilo dosljednije upozoriti “ne raspaljivajte”, jer kad se kaže (ne) “gasite”, vraćamo se upotrebi međunarodnoga pojma iliti riječi “gas”, a koju je, krajem 19. st., u hrvatskome nazivlju riječju/pojmom “plin” nadomjestio kongenijalni kroatizirani Slovak, veliki Bogoslav Šulek (1816.-1895.). Da su svi veliki svjetski jezici (i njem. i fr. i tal. i engl.) zadržali riječ “gas”, koju je (vjerojatno prema grčkome “chaos”) načinio Flamanac van Helmont (1577.-1644.), ne bih uopće spominjao, da kod nas ne prevladava preširoko pučko, a ponešto i uže “stručno” mišljenje kako je gas – srbizam! A nije, kako znaju svi upućeniji, a dokazuje i autoritativni P. Skok, dok je plin “čehizam” koji je Šulek uveo u književnost, premda su se izvedenice od iščezloga “gasa” dobro do danas održale: gasilac, gasiti, gasiti se, gasnuti, kao i fraze: dati gas, biti pod gasom, gasiti žeđ, gasiti radio, ugasla zvijezda itd.
I tako, kažu, jedan, ovaj ili glavni “nacionalni simbol” nema goriva, a plamen bi na Oltaru domovine trebao gorjeti – vječno?! Tek što je nova demokratska Hrvatska bila uspostavljena, taman ili već nakon dvije godine, tj. svibnja 1994. g. prvi je izabrani hrvatski predsjednik F. Tuđman imao viziju o “vječnoj” Hrvatskoj: pretencioznost provincijskog političara nije mogla više nego – pucati u praznu vječnost. Kao nedoučeni povjesničar dotični gospodin/drug baš se baškario u svojem “kumekovskom historicizmu” (Ž. Paić), što bi bilo samo pitanje njegova (ne)ukusa, kao prototipa “kič-čovjeka”, da ideja “Oltara domovine” nije sve nas neugodno podsjećala na opasni presedan “sinkretičkog kulta duhovne obnove” koji je bio promican u “fašističkoj kulturnoj politici Ducea” (Ž.P.: “Dudekov imaginarij”; “Europski glasnik” 4/1999.).
Ali, tko je žrtvovan na Oltaru domovine (kad “oltar” na hrvatskome doslovno znači “žrtvenik”)? U “Vijencu” kažu da su to “svi hrvatski vojnici poginuli za slobodu domovine – bez obzira na povijesno razdoblje u kojemu se borba za slobodu odvijala”, čime se obnavlja stara zamisao o “miješanju kostiju” (dok takav velebni spomenik nije sagrađen, ideja se ipak prošvercala pod blasfemijom žrtvenika). Još jedan argument (u “Vijencu”) poziva na (nipošto političku) diskusiju: “Primjera spomenika poginulim za slobodu i domovinu s vječnim plamenom ima u čitavom svijetu.” Tako je za nedavnog posjeta SAD-u premijerka J. Kosor posjetila Nacionalni muzej holokausta i zapalila svijeću u Dvorani sjećanja, nakon čega je posjetila i Grobnicu neznanom junaku na nacionalnom groblju Arlington! To je baš dobar uzor: kad neki inozemni, važni posjetitelji žele “odati počast Hrvatskoj”, bilo bi logično – slijedeći američki primjer – da ih se lijepo odvede najprije u Jasenovac, da i oni tamo zapale svijeću, a onda neka ih se odvede, ako se baš hoće, i na Medvedgrad. Samo, dajmo, neka profunkcionira taj REŠO za REPUBLIKU. A, i gđa Vučković Severina mogla bi tu akciju podržati sa svojim “GAS, GAS” refrenom, što bi dalo neki prizvuk životnosti tome zamrlom ritualu!