Gaza – izraelski Vijetnam

Napad izraelske vojske na turski brod “Mavi Marmara”, u kojem je ubijeno devetero i ranjeno nekoliko desetaka propalestinskih aktivista, izazvao je osude diljem svijeta. Ujedinjeni narodi, zapadne i muslimanske zemlje i brojni mediji izrazili su žaljenje zbog izgubljenih života i zatražili istragu, dok su neki od njih osudili i samu izraelsku blokadu Pojasa Gaze, u koji se brod bio zaputio noseći humanitarnu pomoć.

U tu skupinu spadaju muslimanske zemlje, nevladine organizacije i pojedini ugledni aktivisti za ljudska prava, poput Louise Arbour, nekadašnje visoke povjerenice UN-a za ljudska prava, te neovisnog UN-ovog eksperta za Palestinu Richarda Falka, koji su blokadu nazvali kolektivnom kaznom, što je zabranjeno ženevskim konvencijama. Prisustvo uglednika, kao što su nobelovka i sjevernoirska aktivistica Mairead Corrigan-Maguire i švedski pisac Henning Mankell, učvrstili su dojam legitimnosti pokušaja prekida blokade, a diljem svijeta održani su prosvjedi protiv izraelske politike koja je Gazu pretvorila u logor za milijun i pol ljudi. Zapadne zemlje pozvale su izraelske ambasadore na raport, libanonska i sirijska vlada upozorile da bi izraelsko ponašanje moglo dovesti do rata na Bliskom istoku, dok je izraelski premijer Benjamin Netanyahu bio prisiljen otkazati posjet Washingtonu, gdje je trebao razgovarati upravo o nastavku izraelsko-palestinskih pregovora. Najznačajnije od svega, turska je vlada više puta poručila da su izraelsko-turski odnosi nepovratno narušeni i da u tom dijelu svijeta više ništa neće biti isto.

Flota slobode

Ovoj akciji međunarodnog pokreta Slobodna Gaza cilj je bio ne samo donijeti u Gazu humanitarnu pomoć, već i prekinuti blokadu i diskreditirati izraelski vojno-politički vrh, i u tom smislu ona bi se mogla nazvati uspješnom. Pozornost međunarodne zajednice prvi je put u potpunosti posvećena patnjama stanovnika Gaze, a pozivi za dubinskim preispitivanjem izraelske politike u Palestini čuju se sa svih strana.

Palestinska je strategija otpora promijenila smjer od oružane borbe prema nenasilnim taktikama krajem 2008. godine, nakon izraelske operacije “Lijevano olovo”, kojoj je cilj bio višetjednim bombardiranjem zaustaviti napade iz Gaze, ali i izolirati Hamas, koji je 2006. tamo pobijedio na parlamentarnim izborima. Za neke izraelske think tankove nenasilni je palestinski pokret opasniji i od nasilja, budući da baca sumnju na legitimnost izraelske politike prema Palestincima i na spremnost Izraela da poštuje međunarodno pravo. Ta strategija palestinskim je aktivistima priskrbila podršku civilnog društva diljem svijeta, iz čega su nastale inicijative poput akademskog i kulturnog bojkota Izraela te pokreta Slobodna Gaza i njegovih pokušaja simboličkog proboja blokade. Pokret su u početku financirali isključivo aktivisti i donatori iz Amerike, Australije i Kanade, a kasnije su im se pridružile različite islamske organizacije i vlade, zapadni parlamentarci i intelektualci. Flotu slobode, koja je dosad u Gazu poslala osam humanitarnih konvoja, otvoreno je podržala turska vlada, a razmjere te pomoći ilustrira podatak da je teret “Mavi Marmara” bio vrijedan deset milijuna, a sami brodovi 1,5 milijuna dolara. Izraelcima je, pak, najproblematičnije bilo prisustvo turske humanitarne organizacije Insani Yardim Yakfi, koju optužuju za veze s radikalnim islamističkim skupinama i za koju se smatra da je povezana s turskom vladajućom strankom AKP.

Američki politolog i obavještajac George Friedman na svom je blogu strategiju Flote slobode usporedio s cionističkom kampanjom nakon Drugog svjetskog rata, kada su Britanci kontrolirali doseljavanje Židova u Palestinu, a koju je u romanu “Egzodus” opisao američki pisac Leon Uris. Tada je skupina europskih Židova svojevoljno napustila britanski logor na Cipru i zaputila se brodom u Palestinu, a kada ih je presrela britanska mornarica započeli su štrajk glađu. Cilj te akcije bio je pobuditi interes i suosjećanje međunarodne zajednice, a Britance portretirati kao imperijalnu silu koja dovršava posao nacista. Friedman tvrdi da Flota slobode koristi istu metodu kako bi pozornost međunarodne zajednice okrenula protiv Izraela i izazvala suosjećanje s Palestincima, ali i u samom Izraelu dovela do političke krize i podjele na one koji misle da je ovakva samoizolacija Izraela opasna i one koji su uvjereni da je popuštanje Palestincima još opasnije.

Obama prisiljen raditi ustupke

Analitičari tvrde da je Izrael već preduboko zagazio u samonametnutu izolaciju, koja za njega ne može biti dobra jer je premala zemlja u specifičnom okruženju. Ta izolacija uključuje i praktički već izgubljenu jedinu savezničku muslimansku zemlju, Tursku, i mogućnost gubitka bezuvjetne podrške najvažnijeg saveznika, SAD-a, budući da se ovakvo ponašanje ne uklapa u vanjsku politiku predsjednika Baracka Obame. Naime, ona cilja na popravljanje odnosa s islamskim svijetom, zaustavljanje terorističkog nasilja u Iraku, Afganistanu i Pakistanu i sprječavanje širenja nuklearnog oružja, uključujući nametanje sankcija Iranu. Istovremeno je Obama, zbog posebnog odnosa s Izraelom, stalno prisiljen raditi ustupke koji narušavaju vjerodostojnost te politike. Isto tako, zbog nedavnog incidenta svi spomenuti ciljevi barem će privremeno biti osujećeni. Da je incident ostavio željeni trag i u Izraelu svjedoči, pak, tamošnji dnevnik “Haaretz”, koji tvrdi da Gaza polako postaje “izraelski Vijetnam”, a Izraelci više “nisu u stanju sami sebe vidjeti, niti su u mogućnosti sebe zaustaviti”.

Ubojstvo četvero palestinskih ronioca nekoliko dana nakon pomorskog incidenta i najava Irana da će se i on uključiti u akcije Flote slobode, zasigurno će pitanje blokade Gaze, ali i cjelokupne politike zapada na Bliskom istoku, barem još neko vrijeme držati u fokusu svjetske javnosti.

Nepopravljive posljedice za Tursku i Izrael

Posljednjih 60 godina Turska i Izrael njegovali su ekonomsku, političku i vojnu suradnju, a sada je turski premijer Recep Tayyip Erdogan upozorio na “nepopravljive posljedice” za njihove bilateralne odnose. Ti su odnosi počeli slabiti još 2008., kada je Erdogan na Svjetskom ekonomskom forumu javno nasrnuo na izraelskog predsjednika Shimona Peresa zbog napada na Gazu. Istovremeno, turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu započeo je s novom vanjskom politikom koja propagira dobre odnose i proaktivnu politiku prema susjedima, što neki analitičari smatraju “neootomanskim” pokušajem Turske da postane dominantna islamistička sila u regiji i pokazateljem njezinog odmicanja od zapada, unatoč članstvu u NATO-u. Na takvu orijentaciju svakako je utjecalo i kontinuirano protivljenje vodećih članica EU-a pristupanju Turske Uniji.

Međutim, grčki politolog Vassilis K. Fouskas smatra da je nova turska vanjska politika posljedica odmaka od hladnoratovskog mentaliteta “izraelskog neocionizma i američkog neoimperijalizma”, koji još uvijek vjeruju u sredstva ekstremnog nasilja i nuklearne prijetnje. Za razliku od njih, Turska vjeruje da su SAD i Europa “slabe karike u posthladnoratovskom svijetu”, dok je budućnost u zemljama istoka i juga.