Hrvatski antifašizam i komunistički zločini: povijest i funkcija ideologema
Pokušaj ponovnog otvaranja teme partizana u Hrvatskoj nužno nosi sa sobom opasnost da vas, kao što to obično biva, prozovu za naporno dosađivanje temom kojom je, tobože, javni prostor već daleko prezasićen. Umjesto da kopamo po prošlim događajima i ideologijama, trebali bismo se okrenuti budućnosti i današnjim problemima, čut će se često u takvoj vrsti prigovora. Čini mi se ipak da, ako je “javni prostor” ičim doista prezasićen, onda je to upravo takvo pozivanje na “budućnost” nasuprot dosadnim “svađama iz prošlosti”. Suprotno mitovima koji se reproduciraju, razlog zbog kojeg se u raspravama neprestano vraćamo temama Drugog svjetskog rata nipošto nije u našoj opterećenosti poviješću ili u “višku povijesti”[1], ni u nostalgiji, ni u traumama vezanima uz obiteljske sudbine. Razlog neprestanog vraćanja temama Drugog svjetskog rata jest činjenica da je ideologem Drugog svjetskog rata u svojim različitim izvedbama odigrao i igra značajnu ulogu u legitimaciji ili pak osporavanju svih političkih režima u Hrvatskoj koji slijede. U tom smislu, pokušaj ponovnog razumijevanja načina upotrebe ideologema partizana i Drugog svjetskog rata itekako je bavljenje aktualnim pitanjima, pošto to dominantna ideologija i njeni konstitutivni elementi svakako jesu.
Narodnooslobodilačka borba i socijalistička revolucija
Drugi svjetski rat ulogu legitimacijskog ideologema svakako najjasnije igra u režimu koji mu kronološki neposredno slijedi. Nasljedovanje, dakako, nije samo pitanje kronologije, kao što ni stvaranje FNRJ nije samo pitanje promijene režima. Riječ je o promijeni logike po kojoj funkcionira cjelokupni sustav. Drugim riječima, radi se o revoluciji koja između ostalog sa sobom nosi i cjelokupnu izmjenu upravljačkih kadrova i državnog aparata. Ti upravljački kadrovi regrutirat će se upravo iz pobjedničke vojske u Drugom svjetskom ratu, odnosno njene hijerarhije. Kadrovski kontinuitet rata i novog režima bio je vjerno praćen simboličkim kontinuitetom: npr. državni grb nosio je datum iz NOB-a, a od trinaest državnih i republičkih praznika u Jugoslaviji njih čak deset obilježava događaje iz NOB-a, kao i velika većina javnih spomenika. Nema nikakve sumnje da je NOB bio ključan i neizostavan element legitimacije cijelog sustava, pa su u tom smislu bili upregnuti i državni aparati uključujući i npr. filmsku industriju. Pošto je borba partizana ishodište nove države, ona je morala biti kanonizirana u verziji koja je najdosljednije pratila ideološku agendu sistema. Dakle, ako je SFRJ bila federacija nacionalnih republika i zemlja samoupravnog socijalizma, borba koja je utemeljila taj sustav nije mogla biti ništa drugo nego narodnooslobodilačka borba i socijalistička revolucija, kako je i glasio puni službeni naziv.
Doista, možemo reći kako je politika vodećih struktura u Jugoslaviji slijedila predratni i ratni program KPJ, odnosno narodnooslobodilačkog pokreta, pogotovo ako pri tome mislimo na pokušaj rješenja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji u smjeru federacije nacionalnih republika čak i za nacije koje bivša monarhija nije ni priznavala. Ipak vrijedi primijetiti kako je unatoč kontinuitetu, povremeno ipak trebalo izvesti određeno “prilagođavanje” programskih koncepata, pogotovo nakon razlaza sa zemljama “socijalističkog lagera” 1948. Nasuprot predratnoj kampanji “oslonca na Sovjetski savez” i ratnoj vjeri u Crvenu armiju[2], sada je trebalo proizvesti što više autonomije u odnosu na “prvu zemlju socijalizma”. I tako, što je više jugoslavenski socijalizam postajao “samoupravni”, to je više NOB bio “nedogmatski” i neovisan od “moskovske hegemonije”[3]. Većinu neravnina u odnosu između ta dva koncepta režim je neposredno nakon 1948. izgladio fizičkim obračunom s onima koji su između “oslonca na SSSR” i borbe protiv imperijalizma, te jugoslavenskog posrednog uključivanja u NATO obrambeni sustav[4] mogli vidjeti nekakvu kontradikciju. Osim toga, jugoslavenska historiografija i politika nikada nije inzistirala na negiranju sovjetskog utjecaja u NOB-u, tako da eventualna prilagođavanja promjenama vanjskopolitičkih agendi nisu stvarala posebno velike nedosljednosti u legitimacijskim ideološkim narativima druge jugoslavenske države.
Nacionalni sukobi i nacionalno pomirenje
Do znatnijih potresa u konceptualizaciji NOB-a doći će tek s problematizacijom cijelog sistema i obaju njegovih ključnih konstitutivnih elementa: federalizma i samoupravnog socijalizma. Ako uzmemo u obzir da je čak i formalno odustajanje od socijalizma u najvećoj mjeri počelo već unutar sistema[5], najveći izazov starom režimu bili su nacionalni projekti koji su u težnji za vlastitom legitimacijom pokušavali proizvesti nove historiografske narative. Učestali motiv takvih narativa, preko kojih se posredno uvodila mogućnost preuređenja nacionalnih odnosa, bio je motiv pojedine nacije kao žrtve jugoslavenskog zajedništva. Svrha tog motiva je sasvim jasna: ako je pojedina nacija i nacionalna republika formalno ravnopravne zajednice u nepovoljnom položaju u odnosu na ostale u toj zajednici, onda je odgovorna prema samoj sebi da svoj položaj u takvoj zajednici temeljno preispita. Za konstrukciju mita žrtve federacije u Hrvatskoj i Sloveniji presudnu će ulogu odigrati ekonomski moment. Pri tome će te dvije republike igrati ulogu najbogatijih i najrazvijenijih članica federacije koje su prisiljene za sobom “vući” druge slabije razvijene. Srpski mit o žrtvi s druge je strane inzistirao na historijskoj ulozi Srba kao osloboditelja i ujedinitelja, te najvećeg naroda u federaciji koji je nepravedno politički najviše podijeljen[6].
Ideolozi nacionalnog preporoda našli su se u poziciji da preispituju temeljne postavke sistema, pa je u tom smislu bilo logično da pristupe i temeljnoj reviziji dominantne konceptualizacije povijesnih događaja. Ako je NOB utemeljujući moment novog režima i uspostave federalizma, u trenutku kada taj federalizam postaje problem, nužno valja preispitati i povijesno utemeljenje tog federalizma, odnosno NOB. U tom preispitivanju postoji, dakako, veliko mnoštvo raznolikih pristupa koji ne mogu ovdje biti detaljno sistematizirani. Ipak, treba reći kako pristupi osporavanju dominantnog narativa nisu nužno išli u smjeru potpunog osporavanja NOB-a u cjelini. Jedan od ulaznih momenata prema reviziji bilo je bavljenje “rubnim” temama, pogotovo pojačan interes za disidente kao što su Hebrang u Hrvatskoj, Ranković u Srbiji ili Đilas i golootočani u Crnoj Gori koji, bez obzira na svoje razlike, kao junaci koji su postali neprijatelji sistema mogu funkcionirati kao simboli nacionalne žrtve u federaciji nastaloj zajedničkom borbom. Interes za alternativne koncepte međunacionalnih odnosa morao se ipak preseliti i na onu stranu koja je i pružala alternativu federalizmu u samom ratnom sukobu, tj. na ustaše i četnike. Pri tome je važno primijetiti kako je npr. u posrednim i neposrednim pokušajima rehabilitacije ustaša ulazna točka opet bila viktimologija, tj. Bleiburg kao zajednički naziv za likvidacije pripadnika poraženih vojski i poražene alternative u nacionalnoj politici. Konfuznost ovih pokušaja stvaranja novih političkih legitimacijskih modela slijedi jednako konfuznu političku situaciju i veliku neizvjesnost oko razrješenja “jugoslavenske krize”.
Promjenom vlasti u Hrvatskoj došlo je do mogućnosti da se promijeni i formalna državno sankcionirana verzija prošlosti koja bi slijedila prekid sa starom politikom. Model koji je dominirao u hrvatskom političkom vodstvu, dakle model koji je pretendirao da bude dominantan, nije bio krajnje revizionistički. Često prozivane izjave Tuđmana i Mesića kao najviših funkcionara HDZ-a, prva o tome kako NDH nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda i druga o tome kako su Hrvati dva puta bili pobjednici (1941. i 1945.) svakako jesu pokušaji službene rehabilitacije ustaša, ali ni jedna ni druga ne odbacuju NOB u potpunosti, slijedeći tendenciju “nacionalnog pomirenja” koja će ih dovesti do napetosti s proustaškom desnicom, tj. HSP-om i još važnije njegovim oružanim krilom HOS-om[7]. Da se izbjegava definitivan razlaz s NOB-om jasno pokazuje i novi ustav pisan 1990. gdje se kao temelj nove države jasno imenuje ZAVNOH nasuprot NDH. U Tuđmanovom konceptu “nacionalnog pomirenja” bilo je prostora i za Starčevića i Radića i “hrvatsku ljevicu”, ali, manje formalno, i za svjesnu rehabilitaciju nekih simbola NDH, kao i za rušenje spomenika, promjenu imena ulica itd… Čini se kako je takav pristup zapravo više posljedica realpolitičkih kalkulacija, nego gotovog političkog koncepta, ali to u krajnjoj liniji ovdje nije presudno. Ono što je važnije jest to da se on pokazao krajnje nefunkcionalnim i nedosljednim, osim možda u želji da pomiri dio starog upravnog aparata s formalno potpuno novim političkim i ekonomskim sustavom[8].
Strategije kooptacije
Unatoč “nacionalnom pomirenju”, Drugi svjetski rat ostat će prisutan u “unutarnacionalnom” sukobu, odnosno njega će pokušati mobilizirati liberalna opozicija u borbi protiv nacionalizma, pogotovo u svakogodišnjim devetosvibanjskim prosvjedima za povratak imena Trga žrtava fašizma, koji je HDZ-ova vlast krajem 1990. preimenovala u Trg hrvatskih velikana, a budući predsjednik Stjepan Mesić postat će jedan od heroja tog prosvjeda[9]. Bilo je logično očekivati da će se u trenutku kada je on postao jednom od najvažnijih figura režima težiti promijeni dominantnog državno sankcioniranog narativa o Drugom svjetskom ratu. Pri tome će se nova garnitura neminovno susresti s nemalim poteškoćama. Naime, iako će novi režim raditi na svojevrsnoj rehabilitaciji partizana, više je nego očito kako se agenda novog režima uvelike razlikuje od agende NOP-a. Te razlike morat će se zagladiti, a partizane pomiriti s agendom aktualnog režima.
To će se pokušati izvršiti dvojnim ideologemom hrvatskog antifašizma i komunističkih zločina. Pri tome je antifašizam nacionaliziran (dodan mu je stalni epitet “hrvatski”) da bi napravio jasan odmak od politike jugoslavenskog federalizma. Antifašizam i antifašistička borba se, pak, javljaju kako bi zamijenili termin narodnooslobodilački rat koji ima jasne komunističke prizvuke. Komunistički zločini su također neizostavni dio ideologema. Oni omogućuju da se sve što je bilo dijelom politike partizana, a neprikladno je iz pozicije dominantne ideologije, objasni nesretnim uplivom neprijateljske ideologije komunizma u legitimnu antifašističku borbu. To što su komunisti vodili pokret posljedica je nesretnog razvoja povijesnih okolnosti, pri čemu će Mesić inzistirati na postepenom ispravljanju te historijske nezgode pošto će režim raditi “odmak od boljševičke prakse” i s vremenom se “liberalizirati i približiti zapadu” što je naposljetku i potvrđeno konačnom propašću komunizma[10].
Koliko je god ovakvo podvajanje legitimnog antifašizma i nelegitimnog boljševičkog totalitarizma izrazito praktično u liberalnoj agendi, ono ipak ne može biti elegantno izvedeno pošto nužno inzistira na potpuno arbitrarnim rezovima tamo gdje ih je zapravo nemoguće pronaći. Međutim, paradoks ovog koncepta nije toliko u nemogućnosti njegovog elegantnog izvođenja, koliko u tome što je riječ o svojevrsnom okretanju politike partizana naglavačke. Naime, to što su komunisti pokrenuli narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju u situaciji strane okupacije zemlje nije nikakva historijska slučajnost, nego neizostavni element komunističke strategije primjenjivan od Grčke do Vijetnama. Nekomunistički antifašizam nije postojao jer nije ni mogao postojati pošto su “građanske opcije” oduševljeno kapitulirale pred fašizmom, s izuzetkom dvorskih luda oko nesuđenog kralja Petra II u Londonu. Otpor su mogli i imali interesa organizirati i voditi jedino komunisti. Također, taj otpor nije mogao biti isključivo hrvatski, ali ne zato što bi jugoslavensko zajedništvo bilo neka historijska nužnost ili vjekovna težnja jugoslavenskih naroda, nego zato što je u situaciji dominacije genocidnih velikodržavnih projekata antifašistički odgovor mogao biti jedino višenacionalni. Uostalom, građanske opcije jasno su pokazale svoj pristup nacionalnom pitanju 1939. sporazumom o podjeli vlasti potpuno ignorirajući prava manjih nacija. Zapravo, otpor je najviše bio “antifašistička borba” upravo u elementima u kojima je bio najviše komunistički, a ne obrnuto.
Još bi teže bilo dokazati zašto bi masovne likvidacije ratnih zarobljenika bile neka specifična karakteristika vojski pod vodstvom komunista. Nakon propasti velikih antiliberalnih režima, ideja o antikomunizmu kao nužnoj pretpostavci zaštite ljudskih prava izgleda kao loša šala čak i u tranzicijskoj provinciji Hrvatske, a još više u utrobi imperijalizma. Nakon Guantanama i Abu Ghraiba, ipak se čini kako politički zatvori nisu toliko posljedica totalitarne vladavine protivne parlamentarno-konstitucionalnim okvirima, koliko tipična reakcija svakog režima suočenog s dovoljno opasnom sistemskom opozicijom i dovoljno snažnim represivnim aparatom da takvo nešto provede.
Povratak emancipacijskog potencijala?
Ipak, upravo će navodni nužno zločinački karakter komunizma biti glavna primjedba koju će liberalnim pokušajima kooptacije partizana uputiti povjesničar Ivo Banac. Dok Mesić inzistira na rehabilitaciji antifašizma, Banac se protivi samoj uporabi tog koncepta[11]. Za Banca, njegova opasnost je upravo u toj nemogućnosti jasnog razdvajanja borbe protiv fašizma i komunizma. Iako će se složiti s Mesićem kako je komunizam propao, Banac smatra kako je u Hrvatskoj zbog “veće participacije hrvatskih masa u komunističkoj mobilizaciji za Drugoga svjetskog rata” i veća opasnost od obnove komunizma nego recimo u Poljskoj ili Mađarskoj. U tom smislu, ono što njega brine nije toliko propast komunizma koliko propast tranzicije, odnosno potencijalna politička mobilizacija kao posljedica razočaranja u projekte koji su uspjeli dovesti do restrukturiranja hrvatskog gospodarstva u ovisnu periferiju, ali su kronično podbacili u rješavanju osnovnih socijalnih problema. Ono od čega Banac zapravo strahuje vezano uz rehabilitaciju antifašizma jest mogućnost uporabe ideologema partizana u budućnosti u nekom novom projektu koji bi osporio trenutni sustav. U takvom navještaju budućnosti, tradicija narodnooslobodilačkog rata, dakle tradicija masovne participacije u emancipacijskim projektima stvarno može izgledati opasno, barem nepokolebljivim braniteljima statusa quo.
[1] Gojko Borić: Jesu li Hrvati opterećeni viškom povijesti?, Hrvatska revija, Broj 4, 2005.
[2] Dokumenti centralnih organa KPJ, Komunist, Beograd: 1985.
[3] vidi Istorija SKJ, Beograd: 1985.
[4] Jugoslavija je 1954. zajedno s Grčkom i Turskom formirala Balkanski pakt (Sporazum o prijateljstvu i suradnji) vidi: John C. Campbell: American Policy Toward Communist Eastern Europe
[5] Dušan Bilandžić: Historija SFRJ, Zagreb: 1985.
[6] Takav mit eksplicitno je formuliran u poznatom “Memorandumu SANU” iz 1986. i Miloševićevom govoru Gazimestan 1989.
[7] vidi: Paraga, Paradžik: Borba za Hrvatsku državnu nezavisnost: od obnove do lipanjske povelje Hrvatske stranke prava, Zagreb: 1991.
[8] Zanimljivo bi u tom smislu bilo vidjeti kako su slične ideološke operacije funkcionirale s druge strane “balvana”, odnosno kako se u RSK mirilo formalno protivljenje “ustaškoj” Tuđmanovoj Hrvatskoj s ekstremnim nacionalizmom i kako u tom smislu stoji NOB
[9] Dean Sinovčić: Trg žrtava fašizma vraća se u središte Zagreba odakle je prije deset godina izbrisan?, Vjesnik, 23. veljače 2000.
[10] govor predsjednika RH u Brezovici, 2. lipnja 2009.
[11] Ivo Banac: Hrvatska je natopljena mržnjom, Vijenac, Broj 396, 7. svibnja 2009.