I bikove ubijaju, zar ne?
Španjolska je turistički raj. Vidi Španjolsku pa umri! Ali ne gledaj koridu. Kad sam rekao prijateljima da idem u ovu prijateljsku zemlju, savjetovali su me da to ne činim jer tamo ubijaju bikove. “Ali ja nisam bik”, uzvraćao sam. “Dok Španjolcu dokažeš da nisi bik, svašta ti se može dogoditi.”
Dok smo se približavali Barceloni, iz aviona sam promatrao koliko se ovaj grad promijenio, otkad nikad nisam bio u njemu. Barcelonu sam upoznao preko nogometa, u srazu s istoimenim klubom mnoge momčadi izgledale su kao grupa stradalnika u čamcu, koje je u oluji ošinuo još i grom. Sama korida zamjerila mi se još u davnim gimnazijskim danima, kad smo pročitali da se Ava Gardner, najljepša žena svijeta, udala za poznatog toreadora, dakle za ubojicu bikova, dakle za mesara.
Izvana gladac, iznutra klanica
U Rimu je, u Kaligulino vrijeme, konj bio senator; u Indiji je krava bila sveta životinja; u Egiptu se poštivao bik kao neka vrsta totema, a u Španjolskoj ubijaju bikove, ole! Zar to da propustim? U svom novinarskom životu vidio sam svakakvih prizora, sve osim koride. Reći će vam da je to plemenito natjecanje, ali kakvo je to nadmudrivanje u kojem se pobjednik unaprijed zna?! Svaka sezona ima svoje junake, svoje priče, ali u Španjolskoj se sa sjetom sjećaju matadora Antonija Gonzalesa, koji je sva svoja stremljenja, cijeli život, školu, hrabrost, ljubav poklonio koridi. Njegovu smrt vidjeli su svi gledatelji TV-programa, jer je televizija prenosila tu borbu s ranjenim, razjarenim i goropadnim bikom. Arena je zanijemila, kad su oštri rogovi poderali karijeru, razderali život. Uzalud su pikadori i banderiljerosi pokušavali odvratiti pažnju biku, uzalud njihove crvene zastave i marame, bik ga je uspio dokrajčiti. Tijelo mrtvog matadora izneseno je iz arene, a korida je nastavljena, ole!
Inače, arena u Barceloni pravi je podvig umjetničke mašte i dugog, napornog i strpljivog ljudskog rada. Građena je prema idejama i nacrtima poznatog arhitekte Gaudija, koji je u životu, arhitekturi i ljudima ovog grada ostavio trajni biljeg. Izvana to je ideal ljepote, iznutra, neka mi oproste Španjolci, to je prava klanica.
Korida ima svoje klasične tumače, baš kao što španjolska književnost ima klasičnog Cervantesa. Bik je dobio svoje mjesto i u simboličnom svijetu Picassove “Guernice”, a jedan španjolski filozof lijepo je napisao, da “nitko neće moći razumjeti povijest Španjolske, tko dobro nije shvatio povijest koride”.
Za ne baš male novce dobio sam svoje mjesto pod suncem u areni ispunjenoj do posljednjeg mjesta: bijele marame, bijeli šalovi, kao da Ćiro Blažević nastupa u ulozi matadora (ili bika). Odmah da vam napomenem, nisu to obični bikovi, kao oni naši koji služe za rasplod. Možda su španjolski jači, ali naši su pametniji, i siguran sam da se ne bi dali isprovocirati od banderiljerosa i ispikati od pikadora. Naš bik bi se zavukao u neku hladovinu, pa nek’ mu fućka cijela korida. Kao da se kod nas samo bikovima fućka! A tek, koliko je bikova kod nas napravilo karijeru! Poštivajući onu da je bolje živom magarcu nego mrtvom lavu, on bi sramno s kravama, ali s glavom na ramenima napustio arenu, ole!
Sve je počelo tako što je muzika udarila “tuš”, pojavila se povorka matadora, pikadora, pa šest konja oklopljenih kao da su danajski, onda tri tovarna konja, iza njih su se otvorila teška vrata i evo bika! On na hrptu ima mašnicu, kao da je pošao brati cvijeće, a minute njegova života već su odbrojene. Bik dostojanstveno trči, kao maratonci onaj počasni krug. Crvenim ga maramama dovode do pikadora, koji su na onim konjima i također podsjećaju na Danajce, jer imaju skrivena koplja, otud valjda i ona: čuvaj se Danajaca i kad darove nose!
Nisam za takvo kazalište
A onda opet onaj muzički “tuš”, kao nekad na plesnjacima kad su dame birale, publika aplaudira biku, a fućka matadoru, jer mu je bik istrgao onu maramu iz ruku. Bik, baš kao u crtićima, kopa prednjim nogama, kao da se želi ukopati po svim pravilima bojeve vještine. Kraj je poznat…
U četvrtoj borbi pikador je dvaput promašio bika, publika mu fućka, a ja fućkam sebi u sebi što sam došao gledati nešto, što nije za naše oči. Jest da se ne može razumjeti povijest Španjolske, tko nije dobro shvatio povijest koride, ali ne hvala, ja nisam za takvo kazalište…
U obližnjem bifeu naručujem vino “Jeres” po preporuci Agathe Christie. Njega su s merakom pili kraljevi kao Charles I., gusari kao Drake, admirali kao Nelson, generali kao Wellington, pjesnici kao Byron i novinari kao Jovan Hovan.