Jednosmjerna cesta
Posljednjih godina Cormaca McCarthyja drže jednim od nekolicine najvećih živućih američkih romanopisaca, a takav status ima i u filmskim vodama, gdje su promptno adaptirana dva njegova zadnja romana, “Ovo nije zemlja za starce” i “Cesta”. Još ranije, početkom desetljeća, Billy Bob Thornton ekranizirao je McCarthyjev probojni roman “Svi lijepi konji” iz 1992. (iako je već “Krvavi meridijan” iz 1985., čiju filmsku verziju sprema Todd Field, autor važnih filmova “U zamci” i “Mala djeca”, u užim književnim krugovima recipiran kao iznimno ostvarenje), no dok je Thorntonova adaptacija prošla osrednje, ona braće Coen trijumfirala je na dodjeli Oscara.
Nakon velikog uspjeha filma “Nema zemlje za starce”, kako je glasio hrvatski distribucijski prijevod ostvarenja Coenovih, bilo je jasno da će i u međuvremenu objavljena McCarthyjeva “Cesta” doživjeti ambicioznu filmsku inačicu. Njezina redateljska izvedba povjerena je australskom sineastu Johnu Hillcoatu, koji se u svijetu pročuo svojim trećim filmom “Uvjeti predaje” (2005.), starozavjetnom okrutnošću inspiriranim vesternom “na australski način”, temeljenom na scenariju Nicka Cavea.
Usporedbe s Caveovim romanom
Cave je surađivao i na “Cesti”, prvom Hillcoatovom ostvarenju nakon “Uvjeta predaje”, no ovaj put tek kao suautor (decentne) glazbe, uz stalnog kolaboratora iz Bad Seedsa Warrena Ellisa. Zanimljivo je pritom spomenuti da je iste godine kad je Hillcoat prema McCarthyju snimio film o odnosu oca i sina koje je supruga odnosno majka napustila činom implicitnog samoubojstva, Cave objavio roman o odnosu oca i sina koje je supruga odnosno majka napustila činom eksplicitnog samoubojstva. Na prvi pogled, tu prestaje svaka sličnost između Caveove “Smrti Bunnyja Munroa” i McCarthy-Hillcoatove “Ceste”.
Dok je Caveov roman groteskna satira o radikalnom seksualnom ovisniku i njegovom stvarnom i prenesenom putovanju engleskim Brightonom i okolicom sa sinom koji kroz to putovanje uočava psihičko pomaknuće oca te se emancipira u samosvojnu osobu, McCarthyjev roman, i u najvećoj mu mjeri značenjski vjeran Hillcoatov film, uzvišena je parabola o putovanju oca i sina postapokaliptičnom Amerikom, pri čemu je otac asketski lik ultimativno predan svom jedinom cilju – sačuvati u okrutnom umirućem svijetu sina i vatru koju nosi u sebi, taj kristovski plamen humanosti. No, usprkos razlici u tonu i poruci pripovijedanja, činjenica jest da oba romana i film tokom odvijanja radnje afirmiraju sina i njegovu humanost naspram na ovaj ili onaj način preusko odnosno rigidno usmjerenog oca, da je u oba romana, a to se dodatno naglašava i ponešto proširuje u filmskoj verziji “Ceste”, uloga umrle odnosno iščeznule supruge i majke velika, te da u oba slučaja sin, a to je dječak od desetak godina, naposljetku, ostavši bez oca, mora pronaći vlastiti put obilježen ultimativno nevinom humanošću.
Čak može pasti na pamet kako je Caveov roman – koji inače stoji u interakciji s autorskim svijetom Stephena Kinga, njegovim čestim motivom izuzetnog djeteta koje nadilazi mogućnosti svojih roditelja – svojevrsni snižavajući ironijski komentar ranije nastala McCarthyjeva romana i njegove prokršćanske mistifikacije, u kojoj kao da se prožimaju starozavjetna proročanstva i “konačno rješenje” završne novozavjetne knjige – Apokalipse. Takva pretpostavljena ironija bila bi sasvim na mjestu, jer razvikani McCarthyjev roman, svojevrsni eksperiment iz oporom metafizikom nabijene poetike minimalizma, ipak je suviše oskudan u mistificiranju kojem se predaje, a osim toga i mjestimično predidaktičan za vlastito dobro.
McCarthy ipak nije Faulkner
Razumljivo je da takvo što odlično prolazi u (današnjoj) Americi, ali bar kad je o “Cesti” riječ, usporedbe McCarthyja s Faulknerovim genijem puko su pretjerivanje. Suprotno prevladavajućem stavu, “Cesta” nije velik roman, ali svakako jest solidno, do stanovite mjere dojmljivo ostvarenje, a tu razinu dojmljivosti, usprkos sadržajno vrlo vjernoj adaptaciji, s mjestimičnim malim dodacima (koji potcrtavaju božansku misiju oca i sina te, kako je ranije spomenuto, daju nešto veću ulogu supruzi/majci naglašavajući sentimentalni moment), Hillcoatov film ne dostiže.
On nesumnjivo ostaje u okviru kvalitativne korektnosti, ali u njegovom stilu nema nijedne izvanredne note, čak ostavlja i za koju nijansu bljeđi dojam od srodne mu “Knjige iskupljenja” braće Hughes, koju smo ranije ove godine mogli vidjeti u našim kinima, dok silno zaostaje za tematski također mu bliskom “Djecom čovječanstva” Alfonsa Cuaróna (adaptacija romana P. D. James), artistički najsugestivnijim prilogom aktualnim filmskim distopijskim interesima. Najkraće rečeno, “Cesta” je pristojna adaptacija koja ipak bitno zaostaje za svojim predloškom, koliko god ovaj bio precijenjen.