Kako obeshrabriti Dodika
Budućnost Bosne i Hercegovine nije toliko upitna koliko su nerazumljive političke šifre kroz koje se traže rješenja za njenu državnu konsolidaciju. U posljednjih nekoliko mjeseci sasvim je vidljivo da se stvari politički pokreću. Parlament Srbije donio je rezoluciju kojom se osuđuje zločin genocida u Srebrenici, hrvatski predsjednik Ivo Josipović izvinio se za politiku koju je devedesetih vodilo rukovodstvo Hrvatske a koja je bila usmjerena na podjelu BiH, dok su se u Istanbulu susreli predsjednik Srbije Boris Tadić i predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i potpisali Istanbulsku deklaraciju, kojom saopštavaju dobru volju za saradnju, međusobno poštovanje njihovih država i izgradnju dobrih odnosa u regionu.
Uloga Turske
Ovih dana su se u organizaciji Igmanske inicijative u Sarajevu ponovo sreli predsjednici Josipović, Tadić, Silajdžić i Filip Vujanović i nastavili dijalog. Dogodilo se i to da je Josipović posjetio Republiku Srpsku i sa Miloradom Dodikom obišao mjesta stradanja Hrvata, Srba i Bošnjaka. Time je pokazao potpuno drugi pristup od onoga koji je prema Republici Srpskoj i njenom lideru imao njegov prethodnik Stjepan Mesić.
Što se uloge Turske u rješavanju ukupnih odnosa u BiH tiče, ona ima sasvim pragmatičnu stranu i može biti od značajne koristi. Sve tri zajednice u BiH na taj način dobivaju supervizora i neku vrstu spoljne kontrole, što pravi potrebnu ravnotežu i bosanskohercegovačkim političarima olakšava donošenje odluka, te ostavlja više manevarskog prostora za kreativnost u iznalaženju rješenja. Beograd i Zagreb bi u procesu imali ulogu sprečavanja separatističkih ambicija srpskog i hrvatskog faktora, koji su neosporno prisutni, a Ankara bi kočila unitarističke ambicije bošnjačkih političara. Svima bi bio zadatak da BiH institucionalno urede kao funkcionalnu državu koja bi imala jednu vladu, sposobnu da vodi zemlju i donosi demokratske odluke u interesu većine građana, ne remeteći njihova pojedinačna i nacionalna prava.
BiH ne može funkcionisati kao sto za preferans gdje će dvoje igrati protiv trećeg i zbog toga su u centrima zapadne politike odlučni da se stanje konsoliduje. Koristi se šargarepa, a ne isključuje se ni štap. Tako možemo objasniti i neke političke izjave, poput one koju je dao Rajner Štiner iz kluba poslanika njemačkih liberala, a koja ukazuje da se temeljno radi na pitanjima konsolidovanja BiH. Štiner je direktan i surovo realan, naročito u odnosu na Dodika, i kaže: “Milorad Dodik je dobar igrač, koji jednim dijelom uspješno igra sa svojim partnerima iz regiona. Mislim da Dodik ne želi pripojiti Republiku Srpsku Srbiji, jer on tada više ne bi bio svjetski prvak, već samo jedan prilično beznačajni pokrajinski princ. Gospodinu Tadiću smo jasno rekli da od njega očekujemo da Dodika obeshrabri, a ne da ga ohrabri u njegovim političkim igrarijama.”
Cijeniće se ono što se radi
A to obeshrabrivanje je već neko vrijeme u toku. Što se god Tadić više druži sa Dodikom, bilo na nekoj košarkaškoj utakmici, crkvenoj manifestaciji ili dočeku Medvedeva, to je znak da obeshrabrivanje napreduje. To bi zapravo trebalo čitati kao kompenzaciju za ono što bi trebalo uslijediti i kao amortizer da Dodik u svom biračkom tijelu ne oslabi. U BiH su izbori u oktobru i sa tom činjenicom treba računati. Iskustvo proteklih dvadesetak godina govori da je među Srbima u BiH izbore redovno dobivao onaj za koga je bilo vidljivo da ima podršku Beograda. Za Dodika je to više nego jasno i vidljivo. Josipovićevim odlaskom u Banjaluku Dodik je postao dio rješenja, mada je moguće da povremeno retorički pokuša pokazati kako ostaje na braniku ranije politike. No, cijeniće se ono što se radi, a ne što se priča.