“Kameni cvijet” najviše mu je značio

Nikad se više neću vratiti u Beograd. Moj grad više ne postoji, a ono što je umjesto njega tamo ostalo, to mi se gadi. Čovjek bez zavičaja je slobodan čovjek – izjavio je na prijelazu tisućljeća Bogdan Bogdanović, arhitekt, kipar, pisac i istaknuti intelektualac, koji je umro 18. lipnja u Beču, u 87. godini, od posljedica srčanog udara.

Filozof gradnje i arhitekt grada koji ga se zbog njegova izrazito antimiloševićevskog angažmana početkom devedesetih tako lako odrekao, a sada je spreman da mu priredi svečani pogreb, kako to mrtvim velikanima po navadi i dolikuje, živio je u egzilu punih sedamnaest godina. Zaslužio je u međuvremenu Nagradu grada Beča za životno djelo i postao član Bavarske akademije lijepih umjetnosti.

Gradonačelnik i neimar

Bogdanović je diplomirao 1950. na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu gdje je radio na Katedri za urbanizam, a 1970. postao je dekan istog fakulteta. Od te je godine i član Srpske akademije nauka i umetnosti, no ostavku na članstvo daje 1981. godine. Od 1982. do 1986., u vrijeme kada, barem se tako činilo, prevagu u jugoslavenskom društvu nakratko preuzimaju sloboda govora i demokratičnost, bio je gradonačelnik Beograda.

Između pedesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća objavio je niz znanstvenih i često visokopoetiziranih eseja na temu filozofije graditeljstva, urbanizma i književnosti: “Mali urbanizam”, “Zaludna mistrija”, “Urbanističke mitologeme”, “Urbs et logos”, “Gradoslovar”, “Ukleti neimar”, “Zelena kutija”, “O sreći u gradovima”.

Sa soc-realizmom Bogdanović je polemizirao svojim djelima, poznatim memorijalnim spomenicima: memorijalnim kompleksom Jevrejskoga groblja u Beogradu, “Slobodištem” u Kruševcu, “Kamenim cvijetom” na mjestu ustaškog konclogora u Jasenovcu, spomenicima u Travniku, Prilepu… Neki od njih preživjeli su zadnji rat, neki su uništeni.

– Ali, kad je bio počeo rat, isključio sam svako razmišljanje o spomenicima. Sve što je sačuvano doživio sam kao poklon, pa tako i sačuvane spomenike u Travniku i Bihaću, a Jasenovac mi je najviše značio. To mi je bila najveća radost u životu, kad sam vidio da još postoji, jer je spomenik u Jasenovcu ipak mnogo više od samog spomenika – kazao je Bogdanović prije desetak godina u intervjuu objavljenom u “Feral Tribuneu”.

Beograd napustio 1993.

Bogdanovićev sukob sa Slobodanom Miloševićem započeo je još 1987. godine.

– Ja sam navatao strahove, znate, od susreta na ulici, još kad sam pisao pisama Miloševiću – objasnio je početak tog sukoba u spomenutom intervjuu. Prepoznavši u Miloševiću grobara srpskog naroda, Bogdanović je 1993. zauvijek napustio rodni grad.

Istjeran iz svoga ateljea i alternativne škole u Malom Popoviću, sa suprugom se nastanio u Beču. Taj je grad, prema vlastitom priznanju, odabrao uglavnom zbog Dunava. Na dunavskim tokovima, koje je toliko volio, nekidan je otplivao u neki drugi svijet.