Knjiga iz neoznačena groba
Došlo neko takvo vrijeme, da se rehabilitiraju – neke knjige. Usput budi rečeno, nešto autobiografski jer ću se spominjati tuđe autobiografije: godinama sam brojne svoje feljtone intonirao s “Došlo neko takvo vrijeme” (najočitiji je primjer zbirka “Hitna služba”; “Sysprint”, Zagreb, 2005.), dok nisam uočio, listajući neke studije, da sam tako reinterpretirao prvu rečenicu koju sam uočio u prvim novinama na hrvatskom jeziku. Zapravo, bio je to dvojezični tjednik, na talijanskome i hrvatskome, a zvao se “Il regio Dalmata – Kraljski Dalmatin” i bio je objavljivan u Zadru, od 12. VII. 1806. do 1. IV. 1810. s time što je prva iliti uvodna sintagma glasila “Evo je došlo vrime”, pa sam se svojom reformulacijom tijekom 20. st. intuitivno bio nadovezivao na tu tradiciju.
No, zaustio sam nešto drugo i ispričavam se zbog ove tašte parenteze: zaista mi je nešto drugo ozbiljnije na umu, a to je želja da se u hrvatsku književnost vrati pripovjedački opus Hvaranina Nike Bartulovića (1890.-1943./1945.?), jer hrvatska književnost nije toliko bogata da bi se mogla razbacivati, odnosno da bi se u njoj smjelo zaboravljati/zanemarivati/prešućivati vrijedna djela. Nije mi tek tako puhnulo u glavu da već u nekoliko navrata, na ovome mjestu, spominjem “orjunaša i četnika” Niku Bartulovića, a u pokušaju rehabilitacije njegova autobiografskog romana “Glas iz gorućeg grma” (izvorno objavljena 1929. g., a tek 2003. preobjavljena u Zagrebu), koji bih naslov metonimijski preimenovao u “Glas iz nepoznata/neoznačena groba”. Na pomisao kako je došlo vrijeme da se rehabilitira (barem) jedan Bartulovićev roman utjecalo je skorašnje esejističko bavljenje društveno-političkim i idejno-kulturnim prilikama za vremena njegova života i djelovanja (npr. briljantna analiza i sinteza Ivana J. Boškovića u knjizi “ORJUNA – ideologija i književnost”, HSN; Zagreb, 2006. i najnovija Mire Ljubić Lorger “Autonomaši, orjunaši, preporoditelji”; VBZ, Zagreb, 2010.). U ta je vremena, početkom prvih desetljeća prošloga stoljeća, nemoguće dirnuti, a da se ne pojavi ime i lik Nike Bartulovića.
A, ludih li vremena! Tko bi danas rekao, da je dvadesetih godina jedan Starigrad na Hvaru (rodno mjesto N.B.) buktao od političkih sučeljavanja (danas kad ga, turistički, poznajemo kao tek jedno pospano “malo misto”), razmjenjujući sa Splitom žestoke polemičke iskre. Starčevićanstvo, frankovluk, mađaronstvo, autonomaštvo, sve se to prelijevalo dalmatinskim kaletama (i nitko još nije do kraja odgovorio: “Zašto baš Split?”), da bi u svome romanu (snažnom evokacijskom rječitosti), već na prvim stranicama Bartulovićev sveznajući pripovjedač (glavni lik je sam autor, ali glas “off” treba mu iz tendencioznih razloga) ovako formulirao jedan stav:
“Umjesto da u Srbima vide glavnog protivnika, kao što su ih, prema želji iz Beča, naučili pristalice dr. Franka, hrvatski omladinci su tog neprijatelja stali da okrivljuju baš u Beču i u Pešti, dok su u Srbima stali da nazrijevaju najprirodnije saveznike. Više po nadahnuću, negoli preko političkih spekulacija, hrvatska omladina je došla do saznanja da su joj Srbi, ne samo braća, već dio istog tijela. I to upravo onaj dio, bez koga Hrvati ne bi nikad bili u stanju da se othrvaju ni Beču ni Pešti. Kao posljedica toga saznanja ispoljila se naravno, sasvim nova romantičnost. U srpskom omladincu osjetio se najednom čovjek, koji je daleko bliži negoli hrvatski frankovac… Bliskost se tada pretvara u nešto, što je još jače negoli je istovjetnost, pa su mnogi od Hrvata stali u srpstvu da gledaju nešto što je ne samo jednako, već i bolje od hrvatstva. Ili bar otpornije, prema tome i narodskije i samosvjesnije.”
S ovakvim je evolucijskim ispadima Bartulovićev roman naprosto prenatrunjen: kako to odlično sažima I. J. Bošković, pišući da su “u Bartulovićevu djelu ideologijski refleksi izraženi na različitim razinama: u svjetonazoru i kao pokretački motivi njegovih likova, u njihovoj karakterizaciji, kao tema i sadržaj razgovora, kao ozračje u kojem se radnja događa, a u tekstualnost su ugrađeni kroz vremenske i prostorne interpolacije, evokacije, komentare, digresije, opise, prizive, izravna imenovanja, sugestije i nagovještaje, portrete, ilustracije i usporedbe, citate, sudove, stavove, razgovore, izravnosti i aluzivnosti.”
A, kojeg li blaga u toj knjizi: “dokumentarnost”, koju su joj zamjerali suvremenici, tek sada odjekuje kao “filmska” evokacija prošlih vremena – pred očima nam se odvijaju događaji u kojima pripovjedač sudjeluje s jednim T. Ujevićem, O. Tartaljom, V. Čerinom, T. Masarikom, D. Mihajlovićem, J. Skerlićem, B. Popovićem… i još stotinjak drugih. Potpuno autentična, a opet dobro romansirana, ova autobiografija barem vraća Niku Bartulovića iz zaborava, došlo je neko vrijeme.