Kosti pod istragom

Brojna pitanja nameću se nakon što je Andrija Hebrang najavio da je za redovitu saborsku proceduru napokon spreman zakon kojim bi država uredila obavezu obilježavanja mjesta stradanja žrtava komunističkog terora od 1945. do 1990. godine.

– Ili, da budemo precizniji, od 9. svibnja 1945, jer je to dan završetka Drugog svjetskog rata i datum kada na snagu stupaju civilni zakoni u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj. Do tada vlada ratno stanje i u taj dio zakon ne zadire, jer je riječ o poginulima – vojnicima i civilima – kojih se tiču ratni propisi i zakoni o vojničkim grobljima. Dakle, o tome uopće ne govorim, iako bi se i tome moglo raspravljati, jer danas u Hrvatskoj vojnička groblja uopće ne postoje, ona su preorana. Postoji groblje njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata koje, sukladno zakonu, održavamo, ali ne i vojnička groblja hrvatskih vojnika iz tog rata, ustaša i domobrana, zato jer ih je Vicko Krstulović, ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije, 1945. naredbom dao preorati – kaže Hebrang.

Na naše pitanje trebaju li ustaše uopće imati groblje u jednoj zemlji koja se Ustavom deklarira kao antifašistička, odgovara protupitanjem: “Trebaju li onda i njemački vojnici imati groblje u ovoj zemlji?”

Kostur nije ni četnik ni ustaša

Takvom argumentu žestoko se suprotstavio dojučerašnji predsjednik Stjepan Mesić kojemu nije jasna svrha predloženog zakona jer, smatra on, takav bi zakon, koji slavi ljude poginule na neprijateljskoj strani u ratu, predstavljao presedan u Europi.

– Ma, o čemu to Hebrang priča?! On svjesno podmeće, jer nipošto nije moguće uspoređivati vojnike Vermahta i ustaše. Nigdje na svijetu ne postoje groblja ili spomen-obilježja npr. za ubijene pripadnike Gestapoa, nego za mobilizirane njemačke vojnike, a dizati spomenike ustašama isto je što i dizati ih gestapovcima. S domobranima je donekle drukčije, jer je u najvećoj mjeri bila riječ o mobiliziranim ljudima – kaže Mesić.

Hebrang naglašava da je on pri pisanju zakona bio vođen isključivo humanim idejama:

– Tijela više nema, a zajedno s njima istrunula je i ideologija. Posmrtni ostaci dio su čovjeka, a civilizirano društvo prema njima traži civiliziran odnos, koji se sastoji u obilježavanju mjesta gdje su pokopani. Ništa više.

Međutim, otvoreni ratni sukob na našem je području trajao danima poslije 9. svibnja, što znači da će žrtvama komunističkog terora biti proglašena i sva sila neprijateljskih vojnika poginulih u izravnim ratnim djelovanjima. Uz to, protiv partizanskih oslobodilaca borili su se i brojni preostali kvislinzi: ustaše, četnici, belogardejci… Znači li to da će Hrvatska osim ustašama, spomen-obilježja postavljati i četnicima?

– Posmrtni ostaci nekog čovjeka nemaju nikakve veze s ideologijom radi koje je poginuo i to je civilizacijska tekovina svih država. Zato je i Vijeće Europe donijelo rezoluciju o osudi zločina komunizma, a zločinom se smatra ubijanje bez suđenja. Da pojasnim, u trenutku kada je pokopan na nekom mjestu, taj četnik više nije bio četnik, već razoružana osoba – kaže Hebrang.

Treba li obilježiti mjesta pogubljenja i onih koji su smaknuti bez suđenja, a koji su godinama prije toga činili nezamisliva zvjerstva prema civilnom stanovništvu i ratnim zarobljenicima?

– I takvima je trebalo suditi i najoštrije ih kazniti, ali su njihovi politički i ideološki protivnici prema njima primijenili iste metode koje su takvi tijekom rata primjenjivali prema drugima. Zapamtite, kostur nije ni četnik ni ustaša! On je ostatak čovjeka. Osim toga, zna se kako se prema Ženevskim konvencijama treba postupati prema ratnim zarobljenicima. A ovo je viša kategorija od ratnih zarobljenika, jer je rat već bio prošao. I da pojasnim ta ratna zbivanja poslije 9. svibnja 1945, premda se ovog zakona ona ne tiču. Svi oni koji su ubijeni u oružanim akcijama, naglašavam opravdano jer su bili pobunjenici, pretpostavlja se da su evidentirani jer su ubijeni, recimo tako, u službenim sukobima. Pretpostavlja se da su evidentirana i njihova imena i njihova grobišta. U ovaj zakon ulaze samo oni koji su ubijeni kao civili, kao razvojačeni ljudi i u trenutku njihova ubojstva potpuno je irelevantno što su bili za vrijeme rata. Oni su trebali biti suđeni, ali ih komunisti ubijaju bez ikakva suda – obrazlaže Hebrang.

Otpor sve do 1951.

Mesić podsjeća da su se danima poslije kapitulacije Njemačke u Hrvatskoj vodile žestoke bitke u kojima je poginulo više od 1.500 partizana, a preko 3.500 ih je ranjeno.

– Njemačka je kapitulirala 8. svibnja, ali kvislinške snage nisu željele položiti oružje. U raznim krajevima Jugoslavije i dalje su se borili nedićevci i četnici iz Crne Gore, BiH i Hrvatske, belogardejci, balisti i ustaše… Mnogi u tim bitkama pogibaju i tko danas sa sigurnošću može reći tko je poginuo kao vojnik, a tko je pogubljen kao ratni zarobljenik. Ali, treba reći još nešto što današnji ustašoidi namjerno prešućuju. Brojni ustaše i poslije svega odlaze u šume i ne predaju oružje, u Hrvatskoj pružaju otpor sve do 1951, a četnici u Srbiji čak do 1955. I u tim se borbama gine. Ginu i pripadnici tadašnje jugoslavenske vojske, milicije i OZNA-e, ali i odmetničkih bandi koje ne priznaju vlast. Dakle, ti ljudi s oružjem u ruci, a ne kao civili, ratuju i pogibaju. Tu nema zarobljenika i civila, nego onih koji pružaju otpor, a njihova tijela pokapana su tamo gdje su poginuli. Sve to treba dobro istražiti, jer tko zna koliko takvih mjesta ima u Hrvatskoj. Nema sumnje, poslije rata je bilo puno osvete, pa i nevinih žrtava, ali ne možemo sve proglašavati nevinima – govori Mesić.

– Dajte zapamtite, od 9. svibnja nema više ustaša, četnika i domobrana. Ima samo civila i pobunjenika, a o potonjima zakon ne govori, već samo o civilima koji su u nepreglednim kolonama gonjeni i usput ubijani. Nitko takva pitanja nije postavljao dok je gledao kosture u, primjerice, Hudoj jami. Jednostavno, nikoga nije bilo pretjerano briga jesu li to posmrtni ostaci partizana, ustaša, četnika ili koga već. To su civilne žrtve, vezane žicom i ubijene bez suda. Danas je u Hrvatskoj otkriveno oko 980 lokaliteta na kojima su te žrtve ubijane, a sigurno ih ima i više – kaže pak Hebrang.

Na pitanje zašto baš sada predlaže ovaj zakon, odgovara da na njemu radi već petu godinu, jer je prije toga puno stvari trebalo razjasniti, recimo treba li sve pronađene ostatke ekshumirati i identificirati. Od toga se odustalo, jer se smatralo da je tehnički nemoguće identificirati više od sto tisuća posmrtnih ostataka, koliko se očekuje da će biti pronađeno.

– Bit će formiran znanstveni tim koji će precizno utvrditi starost kostiju i u to se politika neće moći miješati. Na primjer, dođem li u Remete u želji da posadim neko drvo, pa pronađem u zemlji nekoliko lubanja, nikakav problem neće biti utvrditi kome one pripadaju, jer stanovnici Remeta dobro znaju tko je tu, kada i kako ubijen. Znaju da tu ratnih djelovanja nije bilo, da poslije rata tu nije bilo križara… U redu, bit će mjesta gdje će to biti teže odrediti, ali, molim vas, to nije razlog da ne donesemo takav zakon! – dodaje Hebrang.

– Takvo razmišljanje nije dobro. Puno je u Hebrangovim obrazloženjima pretpostavki i oslanjanja na domicilno stanovništvo i njegovu memoriju, pa će i u ovom slučaju ključnu rolu odigrati “rekla-kazala”, bez ikakve relevantne argumentacije. Stvar treba prepustiti isključivo znanosti, a ne Hebrangu ili Vici Vukojeviću. Iako, ni znanost nikada neće sve točno moći utvrditi. Poanta je u tome da ne možemo danas slaviti kvislinške snage koje su od 1941. do 1945. ubijale, klale, činile grozna nedjela nad civilima u Hrvatskoj – kaže Mesić.

– Na posljednjem skupu koji je organiziran u Zagrebu radi vraćanja imena trgu žrtava fašističkog terora, jedan od govornika, antifašist, rekao je: “Moj je otac kao ustaša poginuo na Blajburgu. Volio sam ga kao što svaki čovjek voli oca, ali on je bio na pogrešnoj strani i nemojte od mene danas tražiti da budem na pogrešnoj strani.” Te riječi progovaraju o meritumu problema. Danas Hebrang, čovjek iz vrha vlasti, govori da je njegov otac, proslavljeni antifašist koji je obnašao najviše funkcije, bio na pogrešnoj strani jer bio antifašist i partizan. To je naprosto neshvatljivo. On se borio za slobodu svoga naroda i bio jedan od najčasnijih ljudi koje je dao hrvatski antifašizam – dodaje Mesić.

A spomen-obilježje za obitelj Zec?

Na kraju dolazimo do čuvene “Feralove” teze o miksanju kostiju. Ovaj put, s obzirom na činjenicu da bi sve trebalo biti potkrijepljeno zakonom, ulogu miksera preuzet će Sabor, odnosno njegova većina. Hebrang odbija ocjenu da se radi o miješanju kostiju žrtava, miješanju ideologija…

– Stalno izlazite iz okvira humanitarnog načela po kojem svaka žrtva ima pravo na dostojanstveno obilježen grob. Ali, ne čudim vam se, jer je u vrhu svih struktura u Hrvatskoj i dalje komunistička ideologija, od medija do ostalih društvenih struktura. Ja ću tu branu probiti: ovaj će zakon zaživjeti i Hrvatsku izjednačiti s ostalim civiliziranim svijetom. Važno je samo jedno pitanje u trenutku kada nađemo posmrtne ostatke: je li netko ubijen kao vojnik ili kao civil. Ako je bio civil, nebitno je što je bio prije toga. I morate znati, nije svatko tko je obukao ustašku uniformu bio zločinac, jer su je u ratu nosili i najobičniji dimnjačari koji su u njoj čistili dimnjake. Mislim da takav nije zaslužio metak u čelo, ali ga je dobio po izravnom naređenju Josipa Broza Tita, i njegovo grobno mjesto treba obilježiti. Znate, ja nikada neću biti od onih sretnika koji će svojim očevima na grobu paliti svijeću. U pravu ste, moja osobna tragedija jedan je od velikih razloga što sam se tako zdušno zauzeo za ovaj zakon, ali ne samo zbog sebe nego zbog tisuća onih koji također ne znaju gdje su im sahranjeni roditelji. Što se tiče miksanja kostiju, stvarno miksanje i zločin bilo bi iskopati sve te kosti, premještati ih, pa ponovno pokapati, a ja to ne želim. Moja je namjera suprotna: obilježiti mjesta gdje su pokopani ostaci čovjeka, s ciljem davanja digniteta žrtvi – objašnjava Hebrang.

Za razliku od njega, Mesić misli da je ovo nastavak Tuđmanovog projekta miksanja kostiju.

– Tuđman je htio ono što je general Franko napravio u Španjolskoj i očito mu nije bilo jasno, kao što danas nije jasno Hebrangu, da se kosti ne mogu pomiriti. Kao što se ni ideologije ne mogu pomiriti. To je jednostavno nemoguće. I otkud ikome pravo nekoga miriti s nekim, posebno jer je danas nemoguće shvatiti motive zašto je pojedinac išao na ovu ili onu stranu? Znamo tek koja je strana bila prava, a koja kriva – dodaje Mesić.

Pitali smo predlagača zakona hoće li se s toliko strasti uhvatiti pisanja i predlaganja zakona prema kojemu bi bila označena i mjesta zločina nad civilnim žrtvama ubijenim u ime stvaranja samostalne hrvatske države. Recimo, hoće li Sabor zakonski urediti obilježavanje mjesta mučkog ubojstva obitelji Zec?

– Mislim da je to već zakonski definirano, ali to se dogodilo u ratu. No, da budem jasan, apsolutno sam za to da se svi krvnici, pa i oni obitelji Zec, najoštrije kazne, i da se obilježi mjesto na kojem je obitelj stradala. Kada već uporno inzistirate, bit će donesen i zakon o obilježavanju mjesta gdje su stradali civili u Domovinskom ratu – kaže Hebrang.

– Zašto ne spomen-obilježje za obitelj Zec, ali i u Varivodama, Pakračkoj Poljani itd? No, prije svega treba zatvoriti knjigu zvanu Drugi svjetski rat. Inzistiranje na tome u današnjoj je Hrvatskoj nesumnjivo skretanje s bitnih tema u državi i društvu: nezaposlenosti, mizernih plaća, kraha proizvodnje, siromaštva… Očito je nekome stalo sada otvoriti temu Drugog svjetskog rata da se ne bi razgovaralo o onome o čemu treba razgovarati – uvjeren je Mesić.

Žarko Puhovski: To je politički egzibicionizam

Žarko Puhovski smatra da je donošenje predloženog zakona potpuno nepotrebno i da se njime ništa neće riješiti.

– Smatram da se sve moglo vrlo jednostavno riješiti eventualnim izmjenama postojećeg Zakona o grobljima, koje bi se ticale svih žrtava i ratova, strana i ideologija i, zašto ne, i umrlih a ne samo ubijenih. Tužna je činjenica da je Andrija Hebrang svoju osobnu, privatnu traumu pretočio u svoje javno, političko djelovanje i da ona predstavlja okosnicu njegovog djelovanja. Ovakav zakon ne predstavlja ništa drugo doli politički egzibicionizam. Prema tome, ne vidim razloga da se sutra ne donese zakon i o civilnim žrtvama Domovinskog rata, a smatram puno važnijim da se, recimo, djevojčica Zec napokon nađe među žrtvama rata, što ona za ovu državu još uvijek nije – kaže Puhovski.