Krstarica Potomac
Nakon što je svojim prošlim filmom “Sicko”, kroz problematiziranje sustava zdravstvenog osiguranja, načeo američku inačicu kapitalizma kao najgoru postojeću u razvijenom zapadnom svijetu, Michael Moore otišao je korak dalje i sljedećim naslovom, “Kapitalizam: ljubavna priča”, izveo opći napad na kapitalistički društveno-ekonomski sustav, ograničavajući se iznova samo na njegovu američku varijantu.
Aktualna svjetska kriza, začeta u Americi, dala mu je pregršt šlagvorta, a stilska izvedba ostala je ista kao i u prethodnim njegovim uratcima – izrazito dinamično kompiliranje stvarnosne aktualne građe s raznorodnim arhivskim materijalima, uz često oslanjanje na princip duhovito ostvarene montaže atrakcija, sve u svrhu zavodljivog plasiranja neskriveno agitacijskih ideja. Moore uostalom i jest agit-prop umjetnik na tragu velikog Ejzenštejna, a sad se napokon našao i na takoreći istim ideološkim pozicijama kao i njegov svjesni ili nesvjesni kreativni orijentir.
Mitom na mit
Ljubavna priča iz naslova odnosi se na mehanizam hipnotičkog zavođenja kojim nositelji kapitalističkog djelovanja omamljuju svoje žrtve, naivne građane, podmećući im ideal američkog sna kao dostupan svima. Moore je naravno u pravu, riječ je o snu kao svojevrsnom narkotiku koji se masovno širi totalnom ideološkom penetracijom u sve pore društva, o ideologizaciji znatno suptilnijoj i stoga učinkovitijoj od klasičnih desnih i lijevih totalitarizama. Međutim, Moore istovremeno, tipično ljevičarski, ljudske jedinke svodi na nemoćne i stoga nedužne žrtve manipulacije, potpuno dokidajući individualnu odgovornost za vlastitu sudbinu, ignorirajući tako dragocjene spoznaje izvornog liberalizma i egzistencijalizma. U konkretnim slučajevima koje prikazuje, npr. obitelji koja je izgubila farmu naslijeđenu od prethodnih porodičnih naraštaja, on svu odgovornost svodi na bankarske obmanjivače, potiskujući činjenicu kako bi banke bile nemoćne kad ljudi sami ne bi radosno prihvatili ideju da vlastitu kuću i posjed, taj mistificirani dom, stave pod hipoteku, a sve zato da bi dobili kredit za potrebe koje im nisu nužne. Drugim riječima, prokazana pohlepa krupnih kapitalista i njihovih menadžera hrani se (izazvanom) pohlepom tzv. običnih građana, što Moore jako dobro zna, ali svejedno, u tipičnoj ljevičarskoj maniri, izbjegava makar djelić odgovornosti adresirati na “male” ljude. A upravo je spoznaja da je kod ljudi, kad je riječ o njihovim prirodnim potencijalima, (mnogo) lakše izazvati sebičnost i pohlepu nego solidarnost temelj na koji se kapitalizam oslanja, baš kao i na činjenicu dubinske psihološke otuđenosti svakog pojedinca, koja se ne da prevladati pukom promjenom društveno-ekonomskog sustava kao što su zamišljali komunisti. Tu je naravno i činjenica ovčje pasivnosti ogromne šutljive većine koju kapitalistički vukovi (kao uostalom u svoje vrijeme i oni fašistički i komunistički) odlično koriste.
Uglavnom, problem kapitalizma mnogo je dublji nego što je Moore spreman priznati, baš kao što je i njegova samoobnavljajuća moć mnogo veća nego što se u ljevičarskim krugovima obično misli. Američki autor, međutim, spasonosno rješenje pronalazi u postavljanju demokracije kao opozicije kapitalizmu, osobito znakovito u sceni u kojoj jedan od sugovornika – usput rečeno, vrlo argumentirano – zaključuje kako demokracija nije vrijednost sama po sebi. Taj sugovornik u film je ubačen kao tipični kapitalistički negativac, no stvar je u tome da Moore jedan mit (kapitalizam i slobodno tržište) želi tući drugim mitom (demokracija), a u srži tog drugog mita jest skrivanje činjenice da je svaka demokracija zapravo nužno oblik diktature.
A korporativni karakter Katoličke crkve?
Znatan je problem Mooreova filma i ono apostrofirano na početku ovog teksta – naglašavanje izopačenosti američke varijante kapitalizma, na što se nadovezuje nekritičko afirmiranje (humanijih odnosno “humanijih”) evropskih inačica. Iako pred kameru dovodi katoličke svećenike, čak i jednog biskupa, koji govore o kapitalizmu kao zlu samom po sebi, Moore na udar uzima samo tzv. barbarsku, američku inačicu, dok ostalima daje šansu, još uvijek, pored svih svojih simpatija za socijalizam (o njemu očito gaji razne iluzije), nesiguran je li kapitalizam kao takav zlo ili samo u radikalnoj izvedbi poput američke.
U oči upada i slavljenje američkih katoličkih svećenika kao boraca za socijalnu pravdu, pri čemu Moore, nekadašnji učenik katoličkih škola, propušta zamijetiti uvelike korporativni karakter Katoličke crkve i nevjerojatnu hipokriziju njezine vrhuške. Ipak, bez obzira na sve iznesene primjedbe, “Kapitalizam: ljubavna priča” još jedan je pažnje vrijedan film Michaela Moorea – oblikovno u najboljem smislu zavodljiv, idejno dobrodošao alternativan, osobito u američkom kontekstu.