Ljepota je po sebi revolucionarna

Mlađi, ali već nagrađivani povjesničar umjetnosti, prevodilac, teoretičar, no prije svega pjesnik, Miklavž Komelj (rođen u Kranju, 10.jula 1973., vidi okvir), privukao je pažnju mislećeg dijela slovenske i cijele post-jugoslavenske javnosti svojom obimnom studijom “Kako misliti partizansku umjetnost?“, izašlom prošle godine u Ljubljani (Založba /*cf., 2009.) U njoj on, nasuprot prevladavajućih diskursa raznih politika sjećanja, prakticira osebujno i provokativno ponovno promišljanje biti partizanstva, umjetnosti i revolucije u nas.

Ovaj razgovor odvio se na marginama ovogodišnjeg zagrebačkog Subversive Film Festivala, posvećenog u cijelosti socijalizmu kao temi. Jedan od panela tematizrao je odnos umjetnosti i revolucije (Umjetnost je revolucija, revolucija je umjetnost!) na primjeru jugoslavenske socijalističke revolucije. U diskusiji koju je moderirao Ozren Pupovac, uz Miklavža su sudjelovali i Boris Buden, Gal Kirn i Branimir Stojanović-Trša.

Bavite se odnosom između umjetnosti i revolucije u našoj narodnooslobodilačkoj borbi. Posebno vas zanima poezija. Što je po vama ono što je specifično za partizanstvo i partizansku umjetnost?

U opsežnom uvodu svoje knjige “Kako misliti partizansku umjetnost?“, na 200 stranica objašnjavam način na koji upotrebljavam izraz “partizanska umjetnost“. Za mene to nije samo umjetnost koja je nastajala u partizanskim borbenim jedinicama i sl., već umjetnost koja funkcionira u partizanskom pokretu. U knjizi upozoravam na neka proturječja obzirom na upotrebu riječi “partizanstvo“. Sami sudionici pokreta govorili su u kasnijoj fazi rata o partizanstvu kao početnom obliku vojne organizacije, dakle prošlosti, no istovremeno riječ dobiva na simboličkom značenju. Tako da naslov knjige završava upitnikom. Uvođenje sintagme partizanska umjetnost, koja je ponekad upotrebljavana već u NOB-u, dok se kasnije više govorilo o umjetnosti NOB-a ili slično, je namjerno. Htio sam tom sintagmom označiti prijelom koji se dogodio u polju umjetnosti, stvaranje nekih novih koordinata, kada nema nekih tvrdih identifikacijskih modela, već “samo“ jak transformacijski vidik.

Dovodite u pitanje šablonu po kojoj umjetnost mora biti ili u svom sektoru građanskog društva ili propaganda nekog političkog pokreta. Dok je moguća i treća situacija?

Da, da. Pokušavam pokazati kako je problematiziranje baš tog građanskog shvaćanja autonomije dovodilo do nekog drugačijeg mišljenja autonomije, koje se ne može poistovjetiti sa ulogom umjetnosti u građanskom društvu, već se zasniva na nekom specifičnom načinu postojanja umjetnosti. Umjetnost koja je stupila u revolucionarni proces, u njemu nije zamjena za nešto drugo – naprosto zamjena za politiku. O stupnju autonomije vodile su se žestoke diskusije. U partizanskom pokretu postojali su veoma različiti pravci mišljenja, što nije prolazilo bez sukoba stavova.

Neki konkretan primjer?

Ako već govorimo o problemu autonomije, u zvaničnom glasilu slovenskih komunista Narodna pravda (Ljudska pravica) imamo tekst Mile Klopčiča, koji je bio pjesnik i rukovodilac Odjeljenja za umjetnost Slovenskog narodnooslobodilačkog savjeta. On piše: “Ljepota je po sebi revolucionarna.“ To može zvučati larpurlartistički, no uopće nije tako mišljeno. Tu se postavljaju filozofska pitanja što je uopće ljepota, kakva je njena uloga, što je utoliko interesantnije kada znamo da je isti čovjek svoju prvu zbirku pjesama, izdanu 1924. g., posvetio uspomeni na Lenjina. Dakle radilo se o pjesniku proleterske provenijencije, a ne o larpurlartističkom intimistu. On je u svojim predratnim tekstovima žestoko kritizirao malograđanski intimizam i larpurlartizam, da bi baš u toj novoj situaciji, gdje se umjetnost uključila u transformativni proces, već sami korak odlaska u partizane, bivanje partizanom, označio kao revolucionarno.

Mi moderni Rafaeli

Trebalo je prelomiti sa svojom prijašnjom egzistencijom, na razne načine. Sa svojim starim stavovima, npr. onima pacifizma i antimilitarizma?    

Bilo je takvih slučajeva, ali ne u smislu da bi netko bio najprije antimilitarista, a poslije militarist. Već kao preispitivanje nekoga tko je uzeo pušku, a ipak se bori protiv društvenih uvjeta koji stvaraju imperijalistički rat. Britanski vojni izaslanik Deakin opisao je Koču Popovića: “Nosio je u sebi odlike vojnog genija i mržnju prema ratu.“

Stara je ljevičarska parola, porijeklom iz Njemačke, ‘Rat protiv rata’.

Stara je i zloupotreba. I Tuđman je napisao knjigu “Rat protiv rata“. Parole po sebi nikada nisu revolucionarne, važan je kontekst. No, važno je reći da su se na oslobođenom teritoriju vodile i takve diskusije, npr. o umjetnosti i antimilitarizmu. U vojnim jedinicama bilo je malo drugačije. Nije bilo vremena za takve razgovore.

Pitalo se i gdje je mjesto umjetniku. Smije li ostati kući, izvan narodnooslobodilačke borbe i stvarati “redovnu umjetnost“?

To se problematiziralo. Prevlađivala je tendencija da ne postoji i nije moguća nikakva neutralnost. Umjetnik koji prihvati uvjete rada koje mu nudi okupaciona vlast, poiman je kao izdajnik. U Ljubljani je uveden dekret o kulturnoj šutnji. Umjetnici ne smiju surađivati i nuditi se okupacionom režimu. U slučaju Slovenije postojala je velika razlika između njemačke okupacione zone, gdje se od početka okupacije vršilo brutalno iseljavanje slovenskog stanovništva, popraćeno sa drugim oblicima terora, dok je u talijanskoj okupacionoj zoni kojoj je pripala i Ljubljana, Slovencima bila deklarativno ponuđena nekakva kulturna autonomija. No, cjelokupni oslobodilački pokret odbija tu mogućnost. Ipak treba reći da šutnja nije provođena sasvim beziznimno. Tek u drugom periodu rata, nakon talijanske kapitulacije 1943. g., pozvani su svi kulturni radnici da dođu na oslobođeni teritorij, pravo mjesto za umjetničko stvaranje. Čitajući tekstove, zapažamo kako se u njima reflektira situacija umjetnika koji je stupio iz svoje sobe, iz zatvorenog prostora, u šumu, u život – otvoreni prostor. To je bila česta “prostorna“ metafora u poeziji i također u publicistici: zatvorenom prostoru građanske kulture suprotstaviti otvoreni prostor masa. Novi susjed pjesnika su mase, koje stvaraju neku novu subjektivnost. One su poimane i kao subjekt za koji se stvara nova umjetnost, ali i kao nosioci jedne nove umjetnosti.

No, situacija tu nije jednostavna. Ne radi se o tome da je sve što ljudi sada pišu velika umjetnost. Radi se više o anticipaciji: prijelom koji se dogodio, te mase koje sada preuzimaju vlast, omogućiti će i stvaranje jedne velike umjetnosti u budućnosti. Ali već u sadašnjosti stalno se govori o realnoj prisutnosti onoga još-ne postojećeg. I to je revolucionarna koncepcija vremena: budućnost ovisi od ovoga trenutka – sada. To nije nešto što mi pasivno čekamo da dođe. Partizanski pokret kao takav zasniva se na ne-čekanju. Ne čeka se pravi trenutak, jer onaj tko čeka pravi trenutak već je zakasnio. Jedini pravi trenutak čini svijest o njegovom izostanku. I zato baš sada, kada ga nema, treba taj trenutak stvoriti.

Tako nastaje umjetnost koja se ne prilagođava situaciji. A to se i tematski vidi.

Naravno, postoji i “primijenjena umjetnost“ plakati i sl., no i postupovno i tematski inovativna umjetnost. Tako je u nekim drugim umjetnostima, a najviše u poeziji, baš to tema: neka nemogućnost pjevanja koja treba da odgovori na aktualnu situaciju, tako što će pronaći neke nove postupke. Time što će presjeći tu barijeru nemogućeg. U Sloveniji je jedan takav amblematski pjesnik Karel Destovnik – Kajuh. U svojoj ljubavnoj pjesmi on govori kako sada ne bi smio o tome pjevati: trebao bih urlati kao životinja, kaže. Ali, ne. Ja ti sada pjevam o ljubavi, jer nisam mogao u srcu satrti ovu pjesmu. Dakle, proturječi situaciji, no baš je u tome ta subjektivnost najrevolucionarnija. Nova situacija stvara se otvorenim  ispoljavanjem proturječja. Toga ima i u poeziji Mateja Bora, i uopće je karakteristično za prve godine partizanstva u poeziji.

Tko su to “moderni Rafaeli“?

Izraz “mi moderni Rafaeli“ potiče iz jedne pjesme Kajuha iz 1942. g. On tako naziva borce, učesnike pokreta. Kada to piše on još nije partizanski borac, već član sigurnosno-obavještajne službe u Ljubljani. Na početku pjesme on tu novu subjektivnost identificira izrazom “mi moderni Rafaeli“ i pjesmu sam uzeo za moto moje knjige. Napisana je u jednoj potresnoj situaciji, kada je od drugova obavještajaca osumnjičen da je agent Gestapa. Postojale su ozbiljne indicije i stvar je trebalo ispitati. Prijatelj i drug koji je bio zadužen da ga ispita u toj stvari imao je naređenje da ga, ukoliko se optužbe pokažu točnima, likvidira. Nakon što se sve sredilo, Kajuh je napisao ovu pjesmu. U stihovima postoji neka dvostruka situacija: mi smo ti koji slikaju, ali i koji smo raspeta platna … Jedna traumatična pjesma, koju u knjizi pokušavam analizirati na 10-ak stranica. Iako tiskana već 1945. g., pjesma je ostala nepoznatom, prisutna uvijek u nekim dodacima, nikada u prvom planu. A riječ je – u kontekstu Kajuhovog opusa – o remekdjelu.

Razaranje Jugoslavije nema svoga pjesništva

Kada govorimo kako je teško komparirati naše socijalističko iskustvo sa onim što mu je slijedilo, te se uspeti na neku “treću poziciju“, kontinuiteta u diskontinuitetu, nužno se nameće i pitanje što su nama partizani danas? Ili, preciznije: koji su uvjeti mogućnosti odnošenja spram partizanske umjetnosti danas?

Spram sadašnjice taj odnos je dvostruk. Za razliku od vremena kada je ta umjetnost bila dio obrazovnog sustava, te je tako, kao “službena“ lektira, na neki način i blokirana, danas, decenijima kasnije, možemo govoriti o re-aktualizaciji. Kao što borba za socijalizam u socijalizmu nije jednaka današnjim političkim bitkama.

Uranjamo u bogato revolucionarno naslijeđe, zato da bi zazivali novi prijelom – subverziju postojećeg.

Tu je uvijek opasnost da sve postane objekt neke nostalgije i sumnjivog uživljavanja. U Sloveniji su tako sada popularne kazališne predstave partizanske tematike.

Postoji i kunst-historičarska eksploatacija “šarma“ partizanske likovnosti.

Sve to dakle može imati i problematične aspekte: revolucionarna retorika služi glatkom perpetuiranju kapitalističkog umjetničkog sistema.

No, s druge strane partizanska umjetnost može nam biti od pomoći u kritičkom osvrtanju na današnje prilike u umjetnosti i cijelom društvu. Pa tako i na suvremenu tzv. politiziranu umjetnost. Za razliku od nje, partizanska umjetnost je politička i kada nije eksplicite politizirana. Navodim primjer jednog ljubavnog soneta pisanog u ofenzivi, gdje pjesnik želi ponovo vidjeti svoju djevojku, a vidjeti će ju samo ako oni pobjede u bitci. Politička vrijednost ovdje je u samom činu. Nije revolucija ovdje nešto što se stvara u umjetnosti. Ona se stvara u oslobodilačkom procesu, u koji se uključuje i umjetnost. Ali umjetnost tu ne služi kao zamjena za (izostalu) društvenu transformaciju. A baš je to ono što se danas događa: sva ta retorika, sve te subverzije, već su dio mainstreama. Želi li umjetnik biti primljen u taj svijet umjetnosti dobro je da malo politizira, da upotrebljava revolucionarnu i antikapitalističku retoriku. Mogli bismo reći da to postaje uvjet uključivanja u sistem.

Zadnja moda je auto-refleksivnost, u smislu otvorenog izlaganja uvjeta svoga sistemsko-umjetničkog opstanka. Npr. kako načini financiranja i konteksti proizvodnje bitno oblikuju artefakte.

Ono što je tu još zanimljivo jest kritički slijediti samu tu novu raspodjelu uloga u kulturi …

Znate li neka mjesta današnje revolucionarne situacije, za koja biste mogli reći da proizvode nešto analogno partizanskoj umjetnosti?

Postoje fenomeni, npr. čuo sam nešto o kazališnim nastupima u nepalskih maoista, dok su bili još gerila. No, to je nešto drugo. Oni danas pokušavaju imitirati forme umjetnosti iz vremena kineske kulturne revolucije. Pitam se što bi danas bilo paralelom i u stvari ju ne vidim. Što bi bila prava analogija?

Sigurno ne umjetnost inspirirana ratovima 90-ih. O tome se Boris Buden zapitao: “Tko će se za pola stoljeća sjetiti pjesnikovanja Nevena Jurice?“

Ne poznajem slučaj. Tko je Neven Jurica?

Disolucija Jugoslavije i stvaranje novih identiteta, ta kontrarevolucija na djelu, nema svoje umjetničke istine?

Ona nije niti bila moguća. Mračni raspad Jugoslavije bio je čin katastrofe, koji još nije našao svoj umjetnički, pa čak niti misaoni izraz. No, tu nema nikakve paralele sa partizanskim pokretom, baš suprotno. Tu nema nikakvog univerzalizma, samo partikularizacija. Radi se o pukoj destrukciji koja, za razliku od partizanske borbe, ništa ne gradi. Uvjeren sam da nam neka refleksija perioda Jugoslavije i njenog raspada – možda bi bilo bolje upotrijebiti riječ razbijanje, jer je Jugoslavija u stvari bila razbijena – u bitnom tek slijedi. O nekim stvarima sam kritički pisao. Npr. kako su procesi koji su nam izgledali dijelom i progresivnima, oni civilno društveni, sada vidimo, imali udjela u tom procesu dezintegracije. Refleksije nema jer bi malo tko ispao nevin u situaciji raspada. Adekvatne pozicije nije bilo, sve se sada pokazuju problematičnima.

Toga se sjećam kao veoma teškog, dramatičnog i traumatičnog vremena. Ja sam bio 15-godišnjak, tako da su moja neposredna sjećanja u skladu sa tom dobi. No, nešto sam pisao u jednom tekstu o Oskaru Daviču, gdje prenosim njegove zadnje stihove, iz vremena dezintegracije. A to vrijeme, 1989. g., baš je i početak moga pisanja poezije. Tako da opsesija smrću izbija iz stihova svih generacija.

Rođen 10. jula 1973. u Kranju, Miklavž Komelj studirao je i doktorirao na povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Tema doktorata bila je Shvaćanja prirode u toskanskom slikarstvu prve polovice 14. stoljeća. Od 1999. do 2002. mladi je istraživač na ZRC SAZU (Slovenskoj akademiji), a nadalje stvara kao slobodni umjetnik.

Autor je pet pjesničkih zbirki: Luč delfina (1991), Jantar časa (1999), Rosa

(2002), Hipodrom (2006) i Nenaslovljiva imena

(2008). Piše i prevodi i književna djela za djecu, 2006. izašla mu je jedna takva zbirka Zverinice. Prevodilac je sa portugalskog, španjolskog, talijanskog, ruskog, engleskog, njemačkog i srpsko-hrvatskog jezika (prijevodi Fernanda Pessoe, Piera Paola Pasolinija, Pabla Nerude i Oskarja Daviča). Objavljuje članke i eseje s područja povijesti i teorije umjetnosti, literarne povijesti i filma, te kritičke i polemičke zapise. Prevođen je na strane jezike (poljski, engleski, beogradski izdavač CSUb priprema prijevod njegove knjige o partizanskoj umjetnosti).

Za svoje stvaranje primio je nagrade: 2002. g. zlatni znak ZRC SAZU

za doktorsku disertaciju i Veronikinu nagradu za pjesničku zbirku Rosa, 2006. g. Jenkovu nagradu za pjesničku zbirku Hipodrom, 2009. g. Župančičevu nagradu

za pjesničku zbirku Nenaslovljiva imena. Nagradu Prešernove zaklade za godinu 2010. primio je za pjesničku zbirku Nenaslovljiva imena.