Mirko Kovačić i Marica Šeatović: Istina se mora znati

Priča Mirka Kovačića jedna je od tisuću vukovarskih ratnih priča ispunjenih tugom, boli i poniženjem. I ona počinje u kolovozu 1991, s prvim pucnjavama, rafalima i detonacijama. Obitelj apolitičnog Mirka živjela je u novom Vukovaru, pored gradske luke na Dunavu.

Iako se sve u početku činilo kao prolazna prirodna nepogoda, rat je svoje pravo lice otkrivao filmskom brzinom: dok su mu sin i zet branili grad od do jučer svoje armije, on je s ostatkom obitelji i susjedima preživljavao granatiranja, strahove i oskudicu u skloništima. U studenome, pred kraj borbi, zet je ranjen završio u vukovarskoj bolnici, a sin je ostao dijeliti sudbinu s obitelji. Do posljednjeg su se trenutka nastojali držati zajedno. Mirkov je zet život skončao na Ovčari. Ubijen je, doznao je kasnije na suđenjima u Beogradu, na posebno svirep način, nakon tzv. ručne obrade. On i sin Darko završili su u logoru Stajićevo pored Zrenjanina.

Najgori su prvi logoraški dani

Prvi logoraški dani bili su im najstrašniji, kao i svima od oko 1.500 zatočenih u Stajićevu i Begejcima. Vojni policajci, mnogi tek dvadesetogodišnjaci, mjesecima su pripremani za dolazak “vukovarskih ustaša koji rade ogrlice od dečijih ušiju”, kako su izvještavali srbijanski ratno-huškački mediji. Luđačka nacionalistička kampanja urodila je plodom, pa su vojni policajci u logorašima vidjeli Tuđmanove specijalce koji mrze Srbe, a ne gomilu izgladnjelih i poniženih ljudi svih uzrasta, od djece do staraca.

– Nisam mogao gledati zlostavljanje nekog starijeg čovjeka, pa sam prigovorio stražaru, koji me odalamio kundakom i slomio mi rebra. Uz špalir na dočeku, kad su me prebili i izbili mi zube, to je najgore što sam osjetio na svojoj koži. Vidio sam i smrt jednog logoraša, ali mislim da u Stajićevu nije bilo puno ubijanja. Dobro govorim njemački, francuski, talijanski i češki, pa su me kod dolaska međunarodne delegacije Crvenog križa uzeli za prevodioca. Sve sam rekao o zlostavljanjima, ali imam osjećaj da prevoditeljica iz Beograda, koja je prevodila onima koji su govorili samo engleski, najvažnije namjerno nije rekla. No i sami su se uskoro uvjerili da govorim istinu – kaže Mirko Kovačić.

Imao je sreće, pušten je pri prvoj razmjeni, 6. prosinca 1991, zajedno sa sinom.

– Darko je tog dana nosio vodu u barake i pratio nas prema izlazu. Zaustavio ga je upravnik, pukovnik Živanović. Kad je doznao da mu je tog dana rođendan, dodao ga je na popis nas koji odlazimo – prisjeća se Mirko, ne susprežući suze. Kaže da su do dolaska Crvenog križa u logor Stajićevo često navraćali lokalni četnici i Šešeljevi radikali, koji su bili najgori u zlostavljanju. Ni pukovnik Živanović to nije mogao spriječiti.

Danas Kovačić ponovno živi u Vukovaru. Liječeći svoje traume, ali i istražujući ubojstvo strica nakon Drugog svjetskog rata, napisao je knjigu “Dokumentom do istine”, o sudbinama ubijenih u ratovima na ovim prostorima. Njegovo lice možete vidjeti na oglasima, plakatima i u TV spotovima kampanje Koalicije za REKOM, putem koje udruge iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Kosova pokušavaju animirati javnost da se napokon, gotovo 20 godina nakon prvih sukoba, utvrdi sudbina svih stradalih i nestalih u ratovima na području bivše SFRJ. Jer, dok ne doznaju istinu, njihove će porodice živjeti tragediju svaki dan. “Zbog mene, da se ne zaboravi”, poručuje bivši vukovarski logoraš.

Koalicija za REKOM, što je skraćeno ime Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, prvi je zajednički nastup svih žrtava i obitelji žrtava rata. Žrtve svih etničkih skupina, vjera i društvenih statusa, svake dobi i svakog spola, ujedinjene su u traženju istine: naziv kampanje, “Zbog mene”, njihov je odgovor onima koji postavljaju pitanje o svrsi i razlogu pokretanja ovakvih akcija.

Istina je posebno važna Srbima u Hrvatskoj, jer je njihovo stradanje, broj žrtava i obim zločina koje su počinile paravojne jedinice HOS-a, pripadnici MUP-a i HV-a ili pojedinci koji su uzimali pravdu u svoje ruke godinama bila tabu-tema. Da nije bilo nevladinih udruga, poput HHO-a, GOLJP-a, u novije vrijeme Dokumente, kao i onih hrabrih novinara koji su otkrivanjem istine riskirali vlastitu sigurnost, njihovo stradanje bila bi davno završena priča. Zaboravilo bi se na Gospić, Loru, Sisak, Pakračku Poljanu…

Marica Šeatović ne želi odustati

I Marica Šeatović iz Novske sudjeluje u kampanji Koalicije za REKOM. Želi znati istinu, jer joj njezini najmiliji ne mogu više ništa reći – Sajka i Mišo Rašković, Ljuban Vujić i Mihajlo Šeatović ubijeni su 1991. u zvjerskom orgijanju grupice “Tigrova”. Ubojice, predvođeni Dubravkom Leskovarom, priznali su ubojstvo još u pritvoru. No, kad su po njih došli kolege iz “Tigrova”, pušteni su na slobodu, a na kraju cijele farse na njih je primijenjen famozni Zakon o oprostu.

Maricu ništa nije moglo zaustaviti, progovorila je u medijima o zločinima Hrvatske vojske, podnijela kaznenu prijavu protiv počinitelja te pokrenula postupak za naknadu štete radi suprugove smrti. Nažalost, hrvatsko pravosuđe nije imalo sluha za njezinu sudbinu: na svim sudskim instancama odbijen je njezin zahtjev za odštetom, a morala je podmiriti i sudske troškove. Godinama se borila da se ubojstva uopće priznaju kao ratni zločin. U međuvremenu, Leskovar i još jedan ubojica su umrli.

Lani je Vrhovni sud napokon donio odluku da se ubojicama iz Novske može ponovno suditi, jer je Zakon o oprostu primijenjen pogrešno, a djelo krivo kvalificirano. Suđenje je pratilo puno opstrukcija. Na optuženičkoj se klupi našao samo Željko Škledar, a optuženi Damir Raguž je u bijegu. U odsutnosti je osuđen na dvadeset godina, a Škledar je oslobođen zbog nedostatka dokaza.

Marica Šeatović ne želi odustati od potrage za pravdom i istinom: kaže da joj danas podršku u tome daju mnogi građani Novske, i Srbi i Hrvati. Svi oni misle da treba nastaviti sa svjedočenjem istine o svim događajima. I zbog žrtava i zbog budućnosti.