Ne pripadam svetu cenzurisanih ljudi

Filmski redatelj Jovan Joca Jovanović bio je najbolji student svoje generacije na beogradskoj filmskoj akademiji sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Umjesto da objema rukama zgrabi karijeru, počeo je snimati filmove nepoćudne političkoj eliti i kulturnom mainstreamu. Njegovi dokumentarni i igrani filmovi, među kojima i antologijski “Mlad i zdrav kao ruža”, završavali su listom u bunkeru i u isto vrijeme dobivali prestižne međunarodne nagrade te ulazili u filmske enciklopedije. Posljednjih 20 godina radi kao profesor na filmskoj akademiji u Ljubljani. Bio je pozvan na ovogodišnji Subversive film festival u Zagreb, na koji nije došao, kako kaže, zbog ideološkog neslaganja s ostalim autorima.

– Nisam želeo da sedim zajedno sa autorima jednog propalog režima. Među njima je bio i jedan Veljko Bulajić o kojem znam ono što drugi ne znaju. Nisam želeo da budem u istom društvu sa čovekom koji je u Jugoslaviji pravio operetne partizanske filmove i na tome napravio karijeru, a posle pljuvao po toj istoj zemlji. To je svet cenzurisanih ljudi a ja to, ni kao autor ni kao čovek, nikada nisam želeo da budem.

Sedamdesetih godina radili ste dokumentarne filmove koji su bili vrlo kritični i prema Titu i prema socijalizmu. Kako danas gledate na te svoje filmove?

– Znate, mene je moj profesor montaže Slavko Vorkapić učio da kad radim dokumentarni film, ne smem u njega da uđem sa nekim ideološkim predubeđenjem, već materijal moram da istražujem. Ili, kako je govorio Albert Camus, moram biti “advokat svojih junaka”, moram da poštujem temu. Na primer, kad sam radio dokumentarni film o Kardelju koji se zvao “Čovek koji je pravio sisteme”, pročitao sam sve što je Kardelj napisao i obišao mnoge tvornice u Jugoslaviji. Video sam veliko ogorčenje radnika socijalnim razlikama i prezir prema političkoj eliti koja je izdala ideale socijalne pravde. Gledao sam te tvornice koje propadaju ili se krpe od nekog nepostojećeg novca. Uostalom, pogledajte noviji slovenski film “Skrivena ekonomija” o tom vremenu.

Film o ljudima sa Banije i Korduna

Ipak, danas se mnogi ljudi sjećaju socijalizma kao vremena u kojem se živjelo dobro i u kojem nacionalizam nije bio toleriran. Da li je postojala neka njegova emancipatorna uloga?

– U to vreme sam trebao da radim dokumentarni film o izvoznoj orijentaciji Srbije. Pročitao sam knjigu “New class in crisis” Nenada Popovića, koji je radio u ekonomskom timu Svetozara Vukmanovića Tempa, a kasnije kao financijski ekspert za Svetsku banku. Popović je ustvrdio da je Jugoslavija još krajem pedesetih ekonomski bankrotirala, u doslovnom smislu reči, i da je Amerika, radi ravnoteže sa Sovetskim Savezom, u Jugoslaviju upumpala 120 milijardi dolara bespovratnih kredita. Naravno, odbio sam da radim propagandni film o našem izvozu. Na takvim kreditima je Jugoslavija živela i to se zvao miran život, koji nije mogao beskonačno trajati. Sa druge strane, moj dokumentarni film “Revolucija koja teče” iz 1972. govori o običnim ljudima sa Banije i Korduna, među kojima je bilo dosta prvoboraca NOB-a. Pokazao sam te ljude koji ne veruju hrvatskim političarima u vreme tzv. maspoka i taj je film bio zabranjen 18 godina jer “narušava međunacionalne odnose i ideju bratstva i jedinstva”. Film je pokazao da je bratstvo i jedinstvo bila fraza i da je ispod toga bilo zaista ozbiljnih političkih problema.

Zašto ste toliko ljuti na socijalizam?

– Ne govorim kao ogorčen čovek. Kao najboljem studentu generacije, meni su se krajem šezdesetih otvarala sva vrata, stalno zaposlenje, velika plata, karijera. Sećam se da sam tada trebao da radim film o Veljku Lukiću Kurjaku, narodnom heroju iz istočne Bosne. Istraživao sam taj historijski materijal dve godine na terenu i iz iskaza mnogih svedoka zaključio da je taj Lukić zapravo bio seoski Arkan, lokalni kabadahija, dakle seoski silnik kojeg su komunisti hteli da pridobiju da bi mogli da kontrolišu taj kraj. Kad je video scenarij, Rodoljub Čolaković mi je rekao: “Napiši da je Lukić bio skojevac.” Nisam hteo da lažem i da friziram i nikada nisam napravio taj film. Istraživao sam raspoloženje ljudi u hrvatskim, srpskim i muslimanskim selima po Bosni, koje je bilo potpuno različito od bratstva i jedinstva ugrađenog u svaki partizanski film. Da sam kojim slučajem napravio film o Lukiću, bila bi to direktna anticipacija početka ratova 1991. Radi se o tome da socijalistički režim u mnogim segmentima nije bio u elementarnoj vezi sa stvarnim životom.

U dokumentarnom filmu “KOLT 15 GAP” inzistirate na stavu da je socijalizam bio sistem s nepopravljivom greškom…

Ni na čemu ne insistiram, ja istražujem i iznosim činjenice. Tragedija Jugoslavije je u tome što ona nije u dovoljnoj meri preispitivala samu sebe. Film “KOLT 15 GAP” – što je skraćenica za sintagmu “kupim otpatke ližem tanjire 15 godina aktivno pasivno” – priča je o jednom priprostom radniku koji veruje u komunizam i ideje socijalne jednakosti. Zbog tih ideja direktori preduzeća ga proglašavaju ludim i izbacuju s posla. Ja zatičem svog junaka kako luta između psihijatrijskih ordinacija u kojima mu tiho šapću da on nije lud i zavoda za zapošljavanje na kojem nikada neće naći novi posao. I to je bila sudbina radničke klase, koja je danas došla do dna. Petsto hiljada ljudi danas je u Srbiji gladno, a to nije od juče.

Kažete da ste na snimanjima dokumentarnih filmova često odlazili među radnike?

– Na snimanju ovog filma ušli smo u poljoprivredno-prehrambeni kombinat u Rakovici i pitali radnike ko je to Karl Marx. Niko nije znao. Taj film pokazuje da je titoizam bio jedno ideološko ludilo koje nije imalo nikakav razuman ekvivalent u stvarnosti. Istraživao sam ono što je već tada bilo javno poznato kao “društveno korisne malverzacije”, iza čega su se zapravo skrivali tajkuni velikih preduzeća i ta socijalistička srednja klasa o kojoj je pisao Milan Kangrga, koja je parazitski prisvajala višak rada radničke klase. Ono čemu smo bili svedoci jeste jedan orvelovski novogovor u kojem je proklamirana sloboda zapravo bila tiranija i svet kafkijanske neslobode. Bili smo zatočenici jedne dresure percepcije i žrtve socijalne konstrukcije zbilje, kako već govori istoimena knjiga Bergera i Luckmanna.

Goli otok, narkomani, Vukovar…

Radili ste film o Golom otoku i dokumentarni film “Narkomani”, koje povezuje centralni zatvor u Beogradu?

– Kad sam hteo da radim film o Golom otoku, intervjuisao sam 500 osuđenika koji su prošli kroz taj zatvor. Drama Golog otoka nije bila samo u tome što su protivnici Tita bili za Staljina, nego i u tome što su poverovali u ideju besklasnog društva, koje je klasa na vlasti želela da spreči. U filmu “Revolucija koja teče” intervjuišem jednog partizanskog komandanta sa Neretve i on mi kaže: “Da mi je te noći kad smo prelazili Neretvu neko od boraca rekao da će dva miliona Jugoslovena posle rata raditi na privremenom radu u Nemačkoj, taj bi odmah bio streljan.” Nakon 1948. u Savezu komunista Jugoslavije, po svojoj strukturi, više nisu bili dominantni ljudi koji su izveli revoluciju već karijeristi. Socijalizam se u pretvorio u kič. Za mene su govorili da sam Wiesenthal Titovog režima, ali ja sam samo iznosio neugodne istine koje drugi nisu smeli da kažu.

Film “Narkomani” iz 1976. priča je o dilerima i džankijima u centralnom zatvoru u Beogradu, koji je primarno bio sagrađen za informbiroovce. Na jednom tako strašnom mestu jedan od narkomana mi kaže: “Droga će pobediti.” Pa zar to nije istina današnjih društava?

Kakva je razlika između vas i crnog talasa u jugoslavenskom filmu?

– Crni talas su, između ostalih, predstavljali Žika Pavlović, Saša Petrović, Želimir Žilnik i Dušan Makavejev, dakle ljudi koji su bili apsolutno protežirani do sednice u Karađorđevu. Kakvi su to disidenti ako je Makavejev bio član cenzorske komisije za film, a Saša Petrović profesor na akademiji, član svih filmskih foruma i snimao film za filmom? Crni talas je pušten niz vodu u trenutku obračuna sa srpskim liberalima, ali sve je to bilo mutno, u čemu je umetnost celo vreme plaćala ceh politici.

Godine 1991. snimali ste dokumentarni film “Vukovar, zašto?” koji još nije završen. Dakle, zašto?

– Zanimalo me šta se tamo dogodilo i zašto su se pobili ljudi u jednoj mirnoj sredini, u koju sam često pre rata dolazio na festivale amaterskog i eksperimentalnog filma. Pokušao sam snimiti hrvatske zarobljenike u logoru u Bečejcima i u Sremskoj Mitrovici, kojih je bilo 1.200. Oficiri KOS-a su mi zabranili da to snimam, ali sam ipak razgovarao sa tim ljudima. Intervjuisao sam i Srbe, bio sam u vukovarskoj bolnici i radio četverosatni intervju sa Vojislavom Stanimirovićem. Razgovarao sam sa 18 ljudi koji su osuđeni za ratni zločin na Ovčari pred Specijalnim sudom u Beogradu, razgovarao sam sa četnikom jevrejskog porekla koga su spasili Hrvati, vidio sam pismo Marina Vidića Bilog Tuđmanu o Merčepu i njegovim ljudima, koje Vidić optužuje za stvaranje zle krvi među ljudima različitih nacionalnosti. Ljudi su mi govorili ono što se u ovo nacionalističko vreme ne pominje, a to su socijalni problemi koji su prethodili nacionalnim. Bio sam u tvornici Borovo koja je do pred rat imala 22 hiljade radnika i gomilu teških problema. Zaključak mojih istraživanja je da se tragedija Vukovara sastoji u tome što je stanovništvo, koje je do tada mirno živelo, bilo ošamućeno socijalnim tegobama i kasnije izmanipulisano, i sa jedne i sa druge strane.

Vaš film “Mlad i zdrav kao ruža” ušao je u antologiju svjetskog filma, a na našim je prostorima bio zabranjen 35 godina?

– Jedan kritičar je napisao da je to kombinacija američkog B filma i evropskog novog talasa. Film je nakon Pule 1971. prvi put igrao na FEST-u 2006. i tada je, sa 18 hiljada gledalaca u tri dana, postigao najveću gledanost u istoriji tog festivala. Zaista je radikalan u odnosu na estetiku koja je do tada vredela. Jedna zagrebačka kritičarka je napisala da je to “kemp treš estetika” i da je to “pank pre panka”, što je u Jugoslaviji u to vreme bilo nezamislivo. Zatim, snimljen je iz ruke i u odnosu na njega “Paklena pomorandža” i “Blow up” krajnje su akademski filmovi. Konačno, on predstavlja anticipaciju kriminala koji je danas zavladao na ovim prostorima, a rodio se u krilu socijalizma. Kad Dragan Nikolić, koji igra jednog probisveta, u zadnjoj rečenici kaže: “Srešćemo se vaša budućnost i ja”, to tada u Jugoslaviji nije moglo proći. Znate, to je bio drzak film, ali to je zato što je u osnovi svaka istina drska. Svet građana i malograđana je svet cenzurisanih ljudi.