Ne stišavajte trube afričke

Jedan od glavnih argumenata protivnika vuvuzela kroz protekla dva tjedna Svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici, bile su česte pritužbe igrača da od nesnosno bučnih truba ne mogu čuti jedni druge na terenu. No, taj moment ujedno je, osim dosad neviđenog – ustvari nečuvenog – remećenja javnoga nogometnog reda i mira, kao i normalnog odvijanja same igre, ipak označio makar simbolički presedan izravnim ukidanjem dominantnog diskursa modernog nogometa, kakvim ga podrazumijevamo već kad se pozovemo na tobože izvjesnu i naoko plošnu normalnost toga sporta danas…

Nogomet, međutim, već odavno nije samo fizička igra s prigodnim natjecateljskim pravilnikom, nego društveni medij koji u području “neobaveznih” međuljudskih odnosa globalno zauzima počasno mjesto. Kao takav, samog sebe je nadrastao i prema dodanoj vrijednosti brojnih tribalno-ideoloških modela što ulaze u stalni ogled s ratničkim bojama, i ekonomskom potentnošću fenomena koji se po etapama tržišno sladi zalogajima kontinentalnih dimenzija. A posljednja dva-tri desetljeća, uslijed opće komercijalizacije svega i svačega, profit je uspostavljen kao glavni interes i u nogometu.

Neokolonijalni etno-alibi

Normalno je, dakle, to što je svjetska nogometna organizacija, FIFA, postala multinacionalna korporacija s uzurpiranim pravima na gotovo svu zaradu za vrijeme Svjetskog prvenstva u zemlji-domaćici, pa je normalno i to što nervozniji konzumenti novodobnog sportskog turizma (jer nogometni gledatelji više nipošto nisu onaj nekadašnji proletarijat) zahtijevaju da se na stadionima zabrane plastične trube koje im nemilosrdno probijaju uši. Pritom ne treba previdjeti da su i te nesretne vuvuzele komercijalni proizvod što je tek nakratko iskočio s predviđenih mu, nimalo subverzivnih utora na jugu Afrike, kojima će se barem drugdje nesumnjivo vratiti.

Ali, FIFA je odbila sve pritiske, nalazeći kako ne smije zadirati u, je li, autohtonu navijačku tradiciju zemlje-domaćice… Neokolonijalni etno-alibi za kojim je posegnula, sladak poput maskote Svjetskog prvenstva, zelenokosog leopardića Zakumija, ustvari je konstrukcija nalik znanoj tezi o drevnom porijeklu uzoraka tartana za kiltove gornjoškotskih klanova, po kojima se potonji razlikuju; diferencijaciju tih kariranih mustri uveo je jedan trgovac u 19. stoljeću, a i sam kilt, kao nošnju, za svoje škotske radnike smislio je stanoviti engleski industrijalac, tek stoljeće ranije.

U ovom času, pak, formalno-politički korektna FIFA uredno naplaćuje sve obimne poslove što joj cvatu ovih tjedana, istovremeno povećavajući statistike kršenja socijalnih prava u, po tome pitanju, ekstremno surovoj Južnoafričkoj Republici, gdje je klasni apatheid – kako u prošlim “Novostima” piše Tena Erceg – zamijenio rasni. Tranzicija je provedena malne u odnosu jedan naprema jedan, s vodećim startnim pozicijama za istu privilegiranu grupu, pa je logično baš dotična rasa inaugurirana u potlačenu klasu. A to su mahom, kako ih naziva izvjestitelj “Jutarnjeg lista” Tomislav Židak, obojeni.

Ništa od toga nisu registrirali hrvatski TV komentatori, zabavljeni svojom mukom s vuvuzelama, premda se Ivica Blažičko malo javno zgražucnuo i žacnuo nad onim što je vidio i nosom oćutio u prolazu kraj nekog južnoafričkog slama, kazujući da je to gore i od prizora kojima je nekom zgodom svjedočio u Brazilu… I dok njemačka televizija ARD, recimo, eksplicitno odbija traženje dijela gledatelja da zbog vuvuzela priguši ton prijenosa, budući da je riječ o autentičnom zvuku sa stadiona, ma što mi o njemu mislili, naši se ufaju u šansu da znanost jednom otkrije nekakav superfilter zvuka.

Posljednji pokret otpora

Domaća elektronska inovacija na tome tragu prije nekoliko dana je u rečenome zagrebačkom dnevniku oglašena kao spas od aktualne zvučne kataklizme, uz neizbježni dodatak o superiornoj hrvatskoj pameti. Ipak, ovdje treba istaknuti da je u istim novinama zabilježena i prva suštinski drukčija reakcija u ovoj zemlji, na temu vuvuzela i jadikovke naših TV spikera iz Južnoafričke Republike: Branimir Pofuk zapitao se kako to da tim kolegama baš nikad nije tako zasmetao uobičajeni huk s ovdašnjih, hrvatskih tribina, na račun npr. Srba, Cigana, pedera, tovara, purgera… I obojenih, jasno.

O vuvuzelama je ovih dana pisao i Boris Dežulović, prvo u banjolučkim “Nezavisnim novinama”, nazivajući te trube “posljednjim pokretom otpora” modernom nogometu čija se profitna strast sve zornije kanalizira u, primjerice, reklamnim kampanjama tvrtki koje sukreiraju razne trijumfalne koreografije igrača nakon postizanja gola; koje, naime, nogomet komercijaliziraju i kroz “slavljenje slavlja”. Pa, eno i hrvatske slave – reprezentacije nema na mundijalu, ali jedna pivska kuća nam televizijski poručuje da to i nije bitno. Kao da se nogomet uopće mora igrati, e da bi ga se eksploatiralo.

Dean Duda, teoretičar kulture i književnosti, Filozofski fakultet u Zagrebu

“Nevidljiva ruka” ravna i travnjacima

– Već više od dva desetljeća nogomet je, osobito u europskoj izvedbi, zamišljen i prakticiran kao korporacijska neoliberalna pripovijest – u potpunosti dereguliran i prepušten ravnanju “nevidljive ruke”. To je, naravno, maksimalno povećalo nogometne klasne razlike, jer su startne pozicije bile miljama daleko od bilo kakve jednakosti i ravnopravnosti, i gotovo posve je razorilo sportsko tkivo. Isti je model doživio i svoje globalno izdanje s vrlo zanimljivim posljedicama, osobito kad je posrijedi ideja nacionalno-reprezentativnog modela u novonastalim okolnostima, dakle europska i svjetska prvenstva. Unatrag nekoliko godina taj je model zapao u ozbiljnu krizu, što se najbolje vidi u Engleskoj koja je uvelike udarala ritam. Financijska kriza dovela je do krize upravljanja (i obratno, naravno) i kao reakcija uslijedili su određeni oblici kontroliranog otpora, u pravilu organiziranog oko nešto drukčijeg, reklo bi se “tradicionalnijeg” vrijednosnog sustava. Relativno je nezapaženo prošla ideja što su je britanski laburisti pokušali prije nekoliko mjeseci utopiti u predizbornim obećanjima, da se zakonski riješi vlasništvo klubova tako što će najmanje četvrtina pripadati navijačima. Nogomet je trenutno nabijen proturječjima različitog porijekla i veoma je nezahvalno prognozirati u kojem će se smjeru odvijati njihovo razrješenje: hoće li nakon posrtanja financijski kapital uništiti stvar do kraja ili ćemo napokon dobiti nogomet s ljudskim likom.

Sociolog Dražen Lalić, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu

Nogometu je oduzeta duša

– Južnoafrička Republika možda i nije baš prosječan primjer za ovu priču, budući da je tamo zaista skupo doputovati iz Europe, Južne Amerike ili Azije, pa i velikog dijela Afrike, dok je domaće stanovništvo u velikom dijelu jako siromašno. Ali, možemo govoriti općenito o nekim procesima koji već neko vrijeme utječu na nogomet: to su njegova drastična komercijalizacija i globalizacija u posljednjih nekoliko desetljeća – to je svakako najglobaliziraniji sport – zatim svojevrsna buržoazizacija. Naime, danas na vrhunskim utakmicama, kakvih je sve više, većinu publike čini dobrostojeći zapadnjački srednji sloj. Svjetski nogomet se utoliko i civilizirao, nasilja je manje nego prije 30 godina, ali se odvija i drastična njegova spektakularizacija, čak karnevalizacija, što su sinergijski procesi kojima ponajviše upravlja cinički interes profita, što nas navodi na zaključak da je nogometu na neki način oduzeta duša. Osobno mi je prošlog tjedna dalo za misliti i to što sam za svoj 50. rođendan od jednog prijatelja na poklon dobio dres reprezentacije Argentine; ne za 20. rođendan, dakle, s tim da je to vjerojatno najkvalitetnija i najskuplja majica koju posjedujem. Nije za čuditi se, jer je taj produkt danas već etabliran kao luksuzan, ozbiljan poklon za sredovječne ljude, a u pozadini svega stoji golema industrija od koje najveći klubovi i reprezentacije zgrću stotine milijuna dolara.