Nikad nisi premlad da čvrsto braniš svoja uvjerenja

Malo je narodnih heroja NOB-a danas živo, u Hrvatskoj svega petero, šestero. Jedan od dvojice Hrvata među njima jest Slavko Komar, teško pokretni 93-godišnjak ozbiljno narušena zdravlja. Dok sjedimo u njegovu stanu u zagrebačkoj Ilici, s fotografije što mu ju je osobno poklonio, motri nas drug Tito. Tik do njega je Lenjin. Orden narodnog heroja, ali i junaka socijalističkog rada, uredno je uokviren i ovješen na zid. Razgovor s čovjekom koji je obilježio ranu ilegalnu komunističku scenu bivše države počinjemo “Nepokorenim gradom”, serijom koja se reprizira posljednjih tjedana.

– Smatram da je riječ o seriji koja prilično vjerno prikazuje život i djelovanje zagrebačkih ilegalaca i Zagreb u ratnim godinama: čak 90 posto situacija vrlo je vjerodostojno. Ali, ima epizoda koje su skroz nerazumljive, pa i vrlo loše.

Kako je mladić s tek navršenih dvadesetak postao ilegalac, komunist?

– Hoćete reći da sam bio premlad da tako čvrsto branim svoja uvjerenja? Pa i japanske kamikaze bile su vrlo mladi ljudi. I među arapskim teroristima danas ima mladića, gotovo dječaka. S tadašnje 23 godine još nisam bio zreo za člana CK KPH-a, ali sam bio dorastao ilegalnom radu. Posebno sam bio aktivan među svojom studentskom populacijom. Ilegalac sam postao još u doba Banovine Hrvatske: bili su to turbulentni dani poslije beogradskog sastanka i potpisivanja Trojnog sporazuma te studentskih demonstracija koje su jako uplašile bana Šubašića. Bojao se njemačke reakcije na taj događaj, pa je počeo po Zagrebu hapsiti komuniste. Kada se Tito vratio u Jugoslaviju, u mojoj gimnaziji još nije postojala SKOJ-evska organizacija. Postao sam član 1937., čim sam krenuo na fakultet. Već 1939. ponuđeno mi je da uđem u KPJ, ali sam smatrao da još nisam dovoljno zreo za to. Moja je mlađa sestra bila povezana s najvišim partijskim krugovima, s Radom Končarom i Andrijom Hebrangom. Upravo me Končar, preko nje, pozvao u Partiju. Bio sam dobar student, sportaš, ali sam volio i žensko društvo i nisam bio siguran mogu li kao takav biti potpuno posvećen Partiji, spreman poginuti za nju. Zato sam poziv prihvatio tek početkom 1940.

Hrvati su htjeli Banovinu, a ne ustašku državu

Kakva je bila svakodnevnica ilegalca u tadašnjem Zagrebu?

– Funkcionirati je bilo jako teško, život se sveo na skrivanje. Bio sam prisiljen stalno mijenjati stanove, živio sam kod nekog zlatara, pa kod ujaka, pa u obitelji sestrinih poznanika… Istina, bilo je i mirnijih vremena, pa sam tih rijetkih dana spavao u svojoj kući. Danju se trebalo kloniti mjesta na koja zalaze ustaše: ljeti smo se, recimo, kupali na Trnju, vodili političke razgovore i čitali raznu literaturu. Organizirali smo i izlete na Sljeme, na koje su išli i visoki partijski funkcioneri, pa smo opet ozbiljno razgovarali, sastančili… Živjelo se sa stalnim oprezom: jednom sam čekao dvojicu drugova kod Hercegovačke, ali je neki čovjek na mene pustio svog vučjaka. Pas me ugrizao za nogu i trebalo je ići u Pasteurov zavod na injekciju, ali se ondje motala gomila detektiva. Kolebao sam se – riskirati eventualnu bjesnoću ili, ako se odem cijepiti, hapšenje. Otišao sam i prošao lišo, nisu me ulovili. Ukupno sam u ilegali, skrivajući se, proveo 400 dana.

Kada je u travnju 1941. uspostavljena NDH, gdje su bili građani Zagreba? Jesu li uistinu dočekali Pavelića i ustaše raširenih ruku, sretni što su dobili državu?

– Na dan dolaska njemačke vojske bili smo na partijskom sastanku na Pantovčaku. Kada nas je jedan naš obavijestio da Nijemci ulaze u Ilicu, otišli smo i mi s tisućama drugih gledati tu impresivnu vojsku. Nijemci su rekli da nigdje nisu dočekani tako lijepo i toplo kao u Zagrebu: djevojke su se s cvijećem, bombonima i narančama bacale na tenkove, grlile i ljubile vojnike… Ali morate znati da je riječ o tek nekoliko tisuća od ukupno 280 tisuća tadašnjih stanovnika Zagreba. Građani su vrlo brzo progledali i shvatili tko su ustaše, pa se nipošto ne može govoriti da je Zagreb bio ustaški grad. Upravo suprotno – između ustaša i Partije bilo je zbunjeno stanovništvo koje je s vlašću NDH dobilo strah, neizvjesnost i teror. Navodna težnja Hrvata za ustaškom državom bila je tada, kao i danas, samo fikcija propagande. Građani su težili svojoj Savskoj banovini, koja je ostvarivala prihode, imala svoju stražu, vojsku… Znate, većina je ljudi bila uz Mačeka i HSS, koji je bio podijeljen na lijevu i desnu frakciju.

Koji su bili prioriteti u ilegalnom radu, kakve vam je zadatke davala Partija?

– U prvom redu, da mobiliziram nove članove SKOJ-a i simpatizere Partije. Partija je za nas bila svetinja i ti si za nju morao biti spreman umrijeti ili podnijeti najveće torture na robiji. CK KPH se s dolaskom ustaša opredijelio za gerilsko vođenje rata u Zagrebu. Prvu je akciju izveo Martin Mojmir – namamio je ustaškog agenta, nekog Tiljka, do jedne ženske. Kod nje su ga naši uhvatili, ubili i bacili u baru. Mojmir je uhapšen, ali je uspio pobjeći, kraj rata je dočekao kao partizanski potpukovnik. Forsirali smo i akcije sipanja šećera ili pijeska u benzinske rezervoare njemačkih i ustaških automobila, bušenje guma… Remetili smo telefonske komunikacije u gradu, pisali parole, bacali letke. Tu su i dva zanimljiva, poznata događaja: vođa ustaša na Sveučilištu Blažeković držao je studentima na maksimirskom stadionu nekakvo predavanje o ovome i onome, o tome kako ćemo svi na dobrovoljne radove po gradu i državi… “Dajte nam obuću! Kako ćemo raditi bez obuće?”, dovikne netko iz mase. Svi to prihvate, stadion odjekuje od naših povika, hodali smo galameći Maksimirskom, policija nas je rasturila tek kod crkve Svetog Petra. Drugi je događaj još znamenitiji: srednjoškolcima je naređeno da se okupe na Sokolskom stadionu na Sveticama. Skupila se masa đaka, a neki je ustaša s govornice naredio Židovima da se odvoje na jedan kraj stadiona. U tom su času počeli redom istupati SKOJ-evci, bez obzira na nacionalnost. Pratili su ih svi ostali, svi do jednog prešli su na kraj stadiona predviđen za Židove. Bila je to sjajna, pomno organizirana akcija koju falsifikatori povijesti sada proglašavaju spontanom. No, ništa se u ratu nije dogodilo spontano, sve je planirano, masovna bježanja ili pružanje otpora u ustaškim logorima, sve se to događalo pod okriljem Partije.

Pucalo se na sve strane, totalni kaos

Najspektakularnija akcija u okupiranom Zagrebu svakako je ona pod nazivom “Botanički vrt”: izvedena je 4. kolovoza 1941. i u njoj ste osobno sudjelovali.

– Nekoliko dana ranije, 13. srpnja, trebalo je osloboditi drugove zatočene u Kerestincu, ali se dogodilo zlo. Famozni Kopinić, predstavnik sovjetskog NKVD-a za ovaj dio Europe, na svoju je ruku išao organizirati akciju oslobađanja, iako se toga već primio Okružni komitet KPH za zagrebački prsten. Uglavnom, kamion koji je oslobođene drugove trebao prevesti u partizane, što je organizirao Kopinić, nije uopće došao i ljudi su ubijani k’o zečevi po šumama i livadama. Malo ih se uspjelo spasiti, mi smo dobili zadatak da se kao kupači raspršimo od Trnja do Podsuseda i prihvatimo one koji eventualno doplivaju do nas.

Međutim, akcija “Botanički”, koju je osmislio student četvrtke godine medicine Vicko Raspor, nije bila osveta za Kerestinec nego za jedan raniji događaj, iz 1937., kada su ustaše studenti u studentskom domu zatukli našeg partijca, Krstu Ljubičića iz Šibenika. Od tada smo se stalno fizički obračunavali s njima. Tako je pala ideja da napadnemo ustaše studente dok s puškama idu na smjenu straže na Markov trg, gdje čuvaju najviše ustaške funkcionere. Planirano je da ih napadnemo bombama kada se postroje. I CK KPH je prihvatio plan akcije, odredili su jednog iskusnog druga, Vladu Popovića, da sa mnom dogovori detalje. Napad je trebao biti izveden između Kemijskog laboratorija i Našičke ulice, ali sam predložio izmjenu: nas dvanaestorica rasporedit ćemo se po Botaničkom i tamo ih napasti. Ja i još trojica bili smo istureni s bombama, leđa su nam čuvala dvojica, a ostali su imali svoje zadatke. Mi smo, dakle, pobacali naše bombe na tu ustašku četu, većina se razbježala, neki su ostali ležati po cesti i sve je išlo po planu. Ali, nismo znali da na obližnjoj zgradi imaju teški mitraljez, koji je počeo bjesomučno sipati po nama. Stoga smo prekinuli akciju i počeli bježati. Naišla je četa Hrvatskog radiše, i ona je počela pucati. Pucali su i Nijemci iz “Esplanade”, policajci ispred zgrade Radničkog centra i ambulante… pucalo se na sve strane, totalni kaos. Opkolili su cijeli kvart i hapsili sve mlade. Nas trojica smo pobjegli u podvožnjak, pa skočili s nekog zida i nastavili dalje. Popović me unaprijed upozorio da ne bježim prema periferiji nego u središte grada, jer se tako lakše izgubiti u masi. Poslušao sam ga, ali me negdje u Mihanovićevoj spazio jedan agent. Viknuo sam mu da ću ga ubiti, a čovjek je stao kao kocka leda i pustio me da prođem.

Kako je završila akcija, koliko je bilo žrtava na jednoj, a koliko na drugoj strani?

– Od nas dvanaest uhvaćena su dvojica: strahovito su mučeni i potom ubijeni. Prema kasnijem izvještaju Rade Končara, smrtno su stradala dvojica ustaša, a ranjenih ih je bilo osamnaest, možda je kasnije još netko umro od ozljeda. Ipak, najveća je vrijednost te akcije u tome što je bila znak da komunisti nisu uništeni nego spremni za još snažniji otpor. S druge strane, bila je to podrška nas Hrvata svim poubijanim Srbima. Akcija je odjeknula u cijeloj Jugoslaviji, gdje god bih kasnije došao poznavali su me upravo zbog nje, jer je bila doista najspektakularnija od svih organiziranih u ilegali. O njoj su izvijestili i na Radiju Moskva. A danas me pojedinci na internetu prozivaju kako se hvalim da sam ubijao nenaoružanu ustašku mladež! To je izvan svake pameti, glupost: svi su bili naoružani, svi do jednog.

Borci NOB-a danas su diskriminirani

Nekoliko dana poslije te akcije napuštate Zagreb: prvo odlazite na Žumberak, a potom na Sušak, kao sekretar Okružnoga komiteta. Pri Vrhovnom štabu na Visu bili ste član CK SKOJ-a, a u London ste otišli kao član misije pod vodstvom Vlade Velebita. Britanci su vas istjerali pod optužbom da širite komunističku propagandu, pa ste vraćeni na Vis, a oslobođenje ste dočekali u Beogradu, gdje ste dobili i Orden narodnog heroja?

– U međuvremenu sam bio i sudionik desanta na Drvar, a ne bih želio da se izostavi da sam bio član Predsjedništva zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom: danas sam jedini živi član tog tijela. Orden sam dobio 1952. i to upravo za akciju “Botanički vrt”.

Gledate li Vrdoljakov dokumentarac o Titu? Imate li zamjerki?

– Vrdoljak je za taj film dobio ogroman novac: on je gramzljiv čovjek koji je u tom svom djelu strašno puno falsificirao. Imao je dostupan sav mogući dokumentarni materijal, vrlo originalan, ali je opet uspio falsificirati masu događaja. Mislim da nije riječ o pukim greškama, Vrdoljak je išao vrlo svjesno iskrivljavati povijest. Ali, bože moj, u takvoj državi živimo.

Uživaju li danas u Hrvatskoj borci NOB-a i sudionici Domovinskoga rata u istom statusu? Imaju li jednak ugled?

– Ne, nipošto: ja sam prvi koji je diskriminiran. Bio sam i u Beogradu i u Zagrebu visoki funkcioner, ali su me oštetili za 30 posto čim se jugoslavenski dinar mijenjao u hrvatski. Trebalo je proći 15 godina da me priznaju za hrvatskog umirovljenika: danas primam mirovinu u iznosu 5.200 kuna, a trebala je biti barem 12 tisuća. A takvih nas je sedamdesetak. Od 1990. nitko me iz vlasti nikada nije zvao, kontaktirao, tražio savjet ili nudio svoju pomoć…, a treba se znati da sam ovoj državi ipak nešto dao. Osim što sam narodni heroj, ja sam i junak socijalističkog rada zato što sam bio jedan od nositelja projekta modernizacije poljoprivrede poslije Drugoga svjetskog rata. Upravo to smatram svojim najvećim djelom – ne “Botanički vrt”, nego taj rad na modernizaciji poljoprivrede.

Borci NOB-a govore da su se borili i za Hrvatsku, ne samo za Jugoslaviju. Je li današnja Hrvatska zemlja za koju ste se i vi borili?

– Ne, nije. Hrvatska je zemlja koja je dovedena u stanje kao nijedna druga u tranziciji. Hrvatska je propala zemlja kojoj još godinama nema spasa i krajnji sam pesimist kada promišljam njezinu budućnost. S druge strane, danas ne živim u antifašističkoj državi iako se takvom izjašnjava. No, Jadranka Kosor jedan dan ide u Jasenovac, a drugi na Bleiburg i u današnjoj vlasti ne mogu prepoznati iskreni antifašizam. Iako, ne mislim da je ovo fašistička zemlja – ustašoidna da, ali ne i fašistička. Sramotno je da se danas morate bojati reći da ste antifašist, ali zato na Bleiburg ili na Thompsonove koncerte možete slobodno dolaziti s ustaškim znakovljem. Hrvatska je zemlja u kojoj se tolerira ustašluk. Tome se i ne treba čuditi, kada se zna da je Tuđman na vlast doveo krajnju desnicu iz inozemstva.