Nisam izgubio oštricu

Njegova je filmska fotografija divnih boja, sjajno geometrijski komponirana. Njegove su snimke takve da se osjeti svaka sličica filma. On je Karpo Aćimović Godina, slovenački redatelj i snimatelj: proslavio se kao direktor fotografije filma Želimira Žilnika “Rani radovi”, gdje je kameru bukvalno vukao kroz blato. Iznimno talentiran kao snimatelj i fotograf, ali i kao redatelj, nezaobilazna je figura jugoslovenskih filmskih prostora. Činjenica da je radio kao snimatelj za mnoge redatelje crnog talasa daje poseban estetski pečat cijelom tom razdoblju.

U Ljubljani je prije nekog vremena pokrenuo studij snimanja, a potom se povukao u mirovinu. Na nedavnom se zagrebačkom Subversive film festivalu družio se s kolegama filmašima i internacionalnim filmskim zvijezdama. Sudjelovao je tom prigodom i u panel-diskusiji “Jugoslovenski filmski slučaj”, što je odrednica koja – barem danas – zvuči prilično neodređeno. S tom smo temom i počeli razgovor.

– Mislim da je jugoslovenski film postojao, iako svaki narod bivše Jugoslavije ima svoj neki senzibilitet. Znamo da su Slovenci ipak malo ispeglaniji, da je u njihovom filmu malo više estetike. Drugi pak imaju neke svoje specifičnosti. Ali festival u Puli godinama je pridonosio tome da kinematografije utječu jedna na drugu. Na neki je način jugoslovenski film bio organski spojena cjelina.

Filmovi u bunkeru, redatelj skoro u zatvoru

Godinin film “O ljubavnim vještinama ili film sa 14.441 kvadratom”, rađen u produkciji vojnog poduzeća Zastava-film, toliko je ražestio JNA da su osnovnu negativ i pozitiv kopiju uništili sjekirom. Iako je film nekim čudom preživio (Karpo je u svom koferu ostavio nultu kopiju!), sedam mu je generala Generalštaba tada zaprijetilo sedmogodišnjim zatvorom. Spasio ga je pjesnik Vuk Krnjević.

Filmom “Zdravi ljudi za razonodu”, također bunkeriranim, nagovijestio je raspad zajedničke države: u predivnim vojvođanskim pejzažima na satiričan je način portretirao ljude i međunacionalne odnose, prikazujući ironiju u ljubavi naroda i narodnosti. Njegove radove danas na projekcijama u Zagrebu i Beogradu publika prihvaća s ovacijama. U posljednjem njegovom filmu prije zabrane rada, “Nedostaje mi Sonja Henie”, brojni strani redatelji režirali su scene u zadanim uvjetima. Navodno se slavni Miloš Forman za vrijeme snimanja nije trijeznio. 

– Nakon tog filma prigovorili su mi kako ne samo da radim po uzoru na dekadentni Zapad nego i da dovodim strane režisere da na našem tlu i s našim novcem realiziraju dekadentne stvari. Ideju sam dobio na beogradskom FEST-u – eksperimentirao sam sa statičnom kamerom i organizator je svakog gosta poslao kod mene da režira jednu scenu. Svi su gosti pristali, a režirali su uz moje unaprijed zadane uvjete. Pred dvije godine pozvan sam u New York da američkim režiserima iz tog filma pokažem što su napravili prije četrdeset godina. Reakcije su bile sjajne – priča Karpo Godina.

Iako je diplomirao režiju, karijeru je započeo kao snimatelj: važio je za jednog od najboljih direktora fotografije, pa je to bio razlog što ga je novosadski režiser Želimir Žilnik angažirao na svom projektu.

– U vrijeme snimanja “Ranih radova” jedino smo nas dvojica bili klinci, imali smo oko 25 godina, a ostali su bili starija generacija. Radili smo film koji je odmah dobio Zlatnog medvjeda. To je bilo jako intrigantno, na nekim se projekcijama čak pucalo na platno. Nakon tog projekta, dobio sam mogućnost snimati svoje kratke filmove, koji su kasnije proglašeni crnim talasom – kaže naš sugovornik.

Crni talas je samo termin, ne i pokret

Prema njegovu mišljenju, crni talas nikada nije bio nikakav pokret – bio je to samo naziv koji je nastao spontano. Autori poput Makavejeva i Petrovića radili su filmove koji su bili izvan uglancanog i poželjnog. Sam termin nastao je po ranom kratkometražnom Žilnikovom uratku “Crni film”. U vrijeme totalitarizma i jednopartijskog političkog sustava snimali su se  hrabri avangardni filmovi. Danas, kada vlada navodni pluralizam političkih ideja i zagarantirana je sloboda pojedinca, malo je takvih radova.

– Mislim da je vlasti čak odgovaralo da ima filmove kojima se prema vani pokazivalo da i kod nas postoji neka demokracija. Djelomično je svakako u pitanju to, a djelomično to da u početku naši radovi nisu nikome smetali. Tek nakon 1972. bacili su nas u ponor u kojem nismo mogli da radimo. Danas, kada je tu demokracija, sve izgleda kaotično i neizraženo. Očekujem da će to jednostavno uskoro puknuti i radit će se filmovi kakve smo i mi radili – objašnjava Godina.

Nakon niza uspjeha, i on 1972. dolazi na crnu listu, a njegovi radovi postaju zabranjeni. Sljedećih desetak godina cijela plejada redatelja – Žika Pavlović, Dušan Makavejev, Lazar Stojanović, Saša Petrović, Bata Čengić… – nije imala priliku raditi ili im je ta mogućnost bila svedena na minimum. Toj su generaciji oduzete najbolje godine u kojima je mogla stvarati. Unatoč tome, Karpo Godina ni danas ne osjeća gađenje prema tadašnjem sistemu. Smatra da mnogi u tome pretjeruju.

– Sve do momenta kada su se neke strukture pobunile protiv naših filmova, imali smo nevjerojatne uvjete. Filmašima se na fondovima uvelike odobravao novac. Bilo je gotovo normalno da se politika ne miješa, iako se to sada želi prikazati drugačije. Između šezdesete i sedamdesete godine svatko je radio što je htio, politika se umiješala tek početkom sedamdesetih – kaže.

Nada se da će danas, kao umirovljenik, napraviti najbolje stvari. Trenutno radi na dva projekta.

– Nisam u starosti izgubio oštricu, a ni ne osjećam se starim. Mislim da je crni talas za mene bio samo period igre, a sada sam itekako sazrio da napravim nešto dobro.

LSD se uzimao dosta pametno

Njegov film “Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk” napadnut je zbog navodnog promoviranja LSD-a: godinama je morao podsjećati da je u to vrijeme eksperimentiranje drogama bilo normalno.

– Film doista završava gutanjem LSD-a, ali u kontekstu potrebe da se zbilja i stvarnost koje nas okružuju nekako izbrišu. Svi glumci u filmu bili su hipici i to konzumirali, normalno je da sam i ja probao. Većina ljudi koja je nastupala u filmu kasnije je ostvarila velike karijere, poput Milana Jesiha koji je jedan od najvećih slovenačkih pjesnika. Kada smo snimali, samo sam čekao, nisam koristio nikakve filtere. Stanovali smo pokraj jedne gostionice i tu se dešavao jedan drugi život. Na tom se snimanju spojilo ugodno s korisnim, a s LSD-om nije bilo nikakvog pretjerivanja. Uzimao se dosta pametno.