Nježna ljepota
Razdoblje od otprilike sredine svibnja do sredine lipnja u nas je, sad već tradicionalno, “rezervirano” za manifestacije posvećene rodnim i seksualnim identitetima i praksama smještenim izvan heteronormativne dominante. Nakon Zagreb Queer festivala, a uoči Zagreb Pridea kao završnog šlaga na torti, u kinu “Europa” prikazan je film “Posljednje ljeto boyite” argentinske redateljice i scenaristice Julije Solomonoff. Riječ je o ostvarenju koje se bavi djetinjstvom u pretpubertetskoj odnosno ranopubertetskoj fazi, kad ono što će kasnije biti prepoznato i (samo)označeno kao queer prvi put biva uočeno i spoznato kao problem.
U središtu zbivanja je djevojčica od kojih devet ili deset godina, čija je tri do četiri godine starija sestra snažno zakoračila u pubertet i radije se druži s vršnjakinjama, posvećujući veliku pozornost oblikovanju odnosno prezentaciji svog erotizma, nego što joj je stalo do druženja sa sestricom. Tim prije što je Jorgelina, kako je mlađoj sestri ime, takozvani tomboy, kako bi se to reklo na engleskom govornom području, to jest curica rodnim konvencijama nesputanog, dječačkog ponašanja, koja ne preza ni od toga da se (uspješno) pohrva sa starijom, ali psihički, čini se, krhkijom i rodno svakako tradicionalno feminom sestrom.
Na granici spolova
Sestrinim zanemarivanjem povrijeđena Jorgelina izolira se u dvorišnoj kamp kućici (boyita iz naslova), sve dok je otac ne povede na vlastito seosko imanje, gdje se djevojčica zbližava s dječakom Mariom, vršnjakom njezine sestre i sinom susjedskog seoskog para koji je dijete dobio u poznijim godinama.
Provodeći ljeto na selu, u prirodi, Jorgelina, gradska djevojčica, spoznat će tri važne stvari. Prvo, da nije svakom dana tzv. bezbrižnost djetinjstva, odnosno da se od djece na selu, pogotovo one pubertetskog uzrasta poput Marija, očekuje udio u poslovima na obiteljskom imanju: dok Jorgelina uživa u kupanju u improviziranom bazenu, Mario mora raditi ili, u boljem slučaju, trenirati za konjsku utrku kojom će se dokazati kao “muškarac”. To dovodi do druge spoznaje: biti muško, bar po kriterijima seoske društvene zajednice tog vremena (radnja se zbiva osamdesetih, na što upućuje spominjanje predsjednika Reagana na radiju), znači nešto suštinski različito nego biti žensko; rodno nesputanoj Jorgelini ta je koncepcija nerazumljiva pa od oca traži da joj objasni što znači “postati muškarcem”. I naposljetku treće: Jorgelina će otkriti da Mario, iako dječak, ima menstruaciju; to će je začuditi jer zahvaljujući ocu liječniku i starijoj sestri dobro zna da samo ženski spol menstruira, međutim ta spoznaja za nju, prirodno slobodnu od opresije koju donosi kultura, ne predstavlja nikakav problem – on je njoj, bez obzira na tu novootkrivenu specifičnost, jednako drag. Naravno, otac liječnik brzo će shvatiti što je na stvari – Mario biološki zapravo (dominantno) nije dječak nego djevojčica neuobičajeno velikog klitorisa, zbog čega su liječnici kad se rodio zaključili kako je riječ o dječaku čiji će testisi, zajedno s penisom, s vremenom narasti. Roditelji su ga stoga odgajali kao dječaka, a to rodno određenje ulaskom u pubertet prisnaženo je onim biološko-hormonalnim: nadbubrežna žlijezda počela je lučiti velik broj testosterona, puno veći nego što je karakteristično za djevojčice, pa je Mario i na toj razini djelovao poput dječaka, no istovremeno razvile su mu se ženske spolne karakteristike: počele su mu pupati grudi (koje skriva zavojima) i započeli menstrualni ciklusi. I tako se taj rodom dječak našao na granici spolova, s čim se njegovi roditelji jednostavno nisu željeli suočiti.
Rafinirana djeca-glumci
Međutim, film temeljno nije priča o Mariju nego o Jorgelini, stoga ono što se poslije dogodilo s dječakom ostaje otvoreno. Naglasak je na prirodnosti dječjeg pogleda, no onog djeteta koje zahvaljujući urođenoj neinhibiranosti, inteligenciji, radoznalosti i dobroćudnosti u kombinaciji s očito liberalnim odgojem može bez i najmanje nelagode prihvatiti otkriće transrodnosti i interseksualnosti, tim prije što ih predstavlja dobra osoba poput Marija. Presudna je vrijednost osobe po sebi, a ne njezin spolno-rodni identitet, presudna je i priroda te kulturno zaleđe onog tko drugog prihvaća (ili ne prihvaća), što je jasna, no posve nenametljivo izvedena poruka filma. A njezino smještanje u dječji svijet utjelovljen rafinirano odabranom djecom-glumcima rezultira nježnom ljepotom osjećaja i tijela, što sve zajedno čini “Posljednje ljeto boyite” plemenitim filmskim doživljajem.
Nije riječ o vrhunskom ostvaraju, za takvo što prije svega nedostaje veća osebujnost stila, a u oči upada i dramaturška neizbrušenost, međutim humanost koja izvire iz svih njegovih pora zaslužuje svako poštovanje.