Odlazak Talijana iz Istre usporediv je s odlaskom Srba iz Krajine

Franko Dota istaknuti je aktivist za prava LGBT osoba i jedan od organizatora Zagreb Pridea. Manje je poznato da je on i dopisnik talijanske novinske agencije ANSA-e iz Hrvatske i Slovenije te doktorand povijesti. Nedavno mu je u izdanju kuće “Srednja Europa” izašla knjiga “Zaraćeno poraće. Konfliktni i konkurentski narativi o stradanju i iseljavanju Talijana Istre”, koja se bavi interpretacijama događaja tijekom kojih se iz Istre i Slovenskog primorja iselilo između 100 i 200 tisuća Talijana, a nekoliko tisuća stradalo izvan izravnih vojnih okršaja – zajedno, gotovo čitava zajednica. Osim talijansko-jugoslavenskih odnosa, Dotu zanima i povijest gay populacije u Hrvatskoj od sedamdesetih godina do danas.

– Moja se knjiga bavi pričama o tim događajima koje nastaju od 1955. pa nadalje, dakle narativima o onom što zovem stradanje i iseljavanje Talijana. Ne želim upotrebljavati pojmove egzodus i fojbe, jer to su ideološki nabijeni pojmovi. S druge strane, svi diskursi su ideologični, pa i moja knjiga – kaže Dota.

Talijanska strana inzistira na tome da su Talijani prognani samo zbog etničke pripadnosti. Jugoslavenska je tvrdila da je riječ o dobrovoljnom odlasku fašista i neprijatelja socijalizma. Je li u ovom slučaju moguće odvojiti nacionalno od ideološkog?

– Nacionalnu i ideološku matricu nije moguće odvajati, jer je nacija kao takva ideološki konstrukt, koliko i bilo koja druga društvena vrijednost. Komunizam je sebe predstavljao kao nenacionalan, ali je jasno da su ciljevi koje su proklamirali Kardelj i vođe istarskog NOP-a zapravo nacionalni ciljevi – priključenje Slovenskog primorja, Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici zemlji, odnosno Jugoslaviji, preko Slovenije i Hrvatske.

Specifičnost Istre

Za vrijeme socijalizma naglašavala se klasno-ideološka komponenta, ali komunistički pokret bio je nacionalan na cijelom prostoru Jugoslavije, što pogotovo važi za Istru i Slovensko primorje. Ne želim reći da su komunizam i revolucija bili tek maska za nacionalne ciljeve nego da su nerazdvojivo isprepleteni. Prije njih, tim krajevima je vladao fašizam, režim koji je istovremeno bio iskaz ekstremnog talijanskog nacionalizma i totalitarne socijalne ideologije.

Često se ti događaji vade iz konteksta te se zaboravlja da je riječ o široko primjenjivanom modelu uspostave nove vlasti, koja se brutalno obračunala sa svim neprijateljima, kako među Talijanima i Nijemcima tako i među Hrvatima, Srbima i ostalima?

– Vađenje iz konteksta potrebno je ideologijama i politikama, a historiografije to čine kad su izrazito politički angažirane. Takozvane fojbe i egzodus nije moguće izdvojiti iz jugoslavenskog konteksta obračuna s narodnim neprijateljima i kolaboracionistima, ali i šireg europskoga konteksta. Diljem istočne Europe komunisti nasilno dolaze na vlast, u Parizu u čistkama višijevaca stradavaju tisuće ljudi, model obračuna široko je rasprostranjen. Istra je specifična, jer nije bila izvorni dio jugoslavenskog prostora nego je trebalo više raditi na legitimaciji, kako bi se taj teritorij i međunarodnopravno dobio. Stoga su svi glasovi otpora aneksiji Istre ako ne likvidirani, onda učinjeni politički bezopasnima.

Narativi o poratnom odlasku Talijana mijenjali su se zavisno o političkim potrebama jedne i druge strane?

– Do devedesetih je priča o egzodusu u Italiji bila lokalizirana na tršćansku razinu, uglavnom među osobama koje su došle iz Istre. Po njihovoj verziji, “slavokomunistički barbari” došli su s orijentaliziranog, zaostalog istoka da bi uništili talijansku civilizaciju. S nestankom Jugoslavije i krajem Hladnog rata, ta priča izbija na nacionalnu razinu, ponajviše zahvaljujući političkom djelovanju stranke Alleanza Nazionale. Dan sjećanja na fojbe i egzodus proglašen je 2004., što treba staviti u kontekst ukupnog repozicioniranja talijanskog društva prema Drugom svjetskom ratu, te danas velik dio javnosti smatra da je riječ o etničkom čišćenju Talijana. Što se jugoslavenske strane tiče, do sredine osamdesetih govorilo se isključivo o optacijama osoba kojima je ponuđeno da ostanu i koje su otišle po zakonu, makar ih na to nitko nije prisiljavao. A ako su već otišle, sigurno su imale nečistu savjest. Od devedesetih, to postaje hrvatska priča u kojoj se sve interpretira s nacionalnog stanovišta, no više se ne mogu ignorirati relevantna talijanska znanstvena djela u kojima se tvrdi nešto drugo.

Ništa nije neminovno

Nedavno je srbijanski predsjednik Boris Tadić govorio o nadi da će Hrvati i Srbi jednog dana imati zajedničke povijesne udžbenike. Što nam o mogućnostima pomirbene historiografije govori hrvatsko-talijansko iskustvo?

– Nemoguće je komunicirati dok povijesni diskursi s obje strane Jadrana funkcioniraju isključivo tako da se brani jedna ili druga strana. Komisije su dobrodošle, ali izvješće zajedničke talijansko-slovenske komisije nije imalo poseban učinak na javnost, udžbenike i historiografiju u tim zemljama, a talijansko-hrvatska komisija je propala. Potrebne su nam historiografije koje neće biti politički angažirane advokature nego će govoriti o kontekstima i uzimati u obzir više perspektiva. Možda bi od pisanja jedne “pomirene povijesti” bolje bilo da se u udžbenicima ponudi više različitih priča o jednom događaju.

Možemo li usporediti diskurse o odlasku i stradanju Talijana u Istri s onima o odlasku Srba iz Krajine?

– Na naratološkoj su razini te dvije priče u mnogo čemu usporedive. Naime, postoje dva velika konfliktna i konkurentska narativa o tome kako interpretirati nestanak 80 do 90 posto talijanskog nacionalnog korpusa u Istri, a slično je i sa Srbima iz bivše RSK. Talijanski i srpski narativi govore o nasilnom etničkom čišćenju, a s druge se strane govori o dobrovoljnom samoizgonu. Po toj verziji, odluka o odlasku Talijana nije donesena u Beogradu nego u Rimu, kao što su Srbi otišli zbog odluke Beograda, a ne Zagreba.

Bivši predsjednik Stjepan Mesić ustvrdio je da je odmazda nad kolaboracionističkim snagama bila neminovna. Sličan diskurs je u upotrebi i kod legitimiranja odlaska Talijana?

– Jugoslavenska, a kasnije i hrvatska strana inzistiraju na neminovnosti odmazde, tvrdeći da je došlo do “eksplozije naroda” i osvete masa za dugogodišnji fašistički teror. Kao historičar, smatram da ništa nije neminovno. Tako masovna odmazda i tako velik broj pogubljenih – ako govorimo o Talijanima, u rujnu 1943. bilo je od 400 do 600 mrtvih, u svibnju i lipnju 1945. nekoliko tisuća (u brojke koje se spominju oko Bleiburga ne bih ulazio) – nikako ne mogu biti neminovnost. Netko je te odluke donio i netko ih je provodio.

Uskoro će deveti Zagreb Pride: što je na polju emancipacije LGBT osoba postignuto u posljednjih deset godina? Nisu rijetke kritike da Prideom militantna manjina provocira društvo te time LGBT zajednici nanosi više štete no koristi?

– Postignuto je izuzetno puno u malo vremena: imamo dobre zakone, a svakodnevni život homoseksualaca i lezbijki, posebno mlađih i pogotovo u urbanim sredinama, postaje sve bolji te je sve više coming outa. Treba dalje raditi na promjeni društvene klime, a Pride upravo to čini, hrabreći samu LGBT zajednicu, čiji pripadnici potom mijenjaju svoje obitelji, radnu okolinu itd. Do prije nekoliko godina, kritike tipa “vi paradirate i tako izazivate nasilje” dolazile su dijelom iz same zajednice. Neko je vrijeme to bilo točno, ali nema borbe bez teških trenutaka. Ostati u ormaru i šutjeti nije rješenje; prije 2002. možda nitko nikog nije tukao, ali nitko od LGBT osoba nije slobodno i iskreno živio. Pride nikad nije bio provokacija nego javni protest građana i građanki protiv diskriminacije, na što po Ustavu imaju pravo. Unutar četiri zida različitost ne postoji, ona se može pokazivati samo u javnosti. Ne postoje prava seksualnih manjina ili neke seksualne manjine i većine. LGBT zajednica se kroz Pride i ostale načine borbe zalaže za univerzalna građanska i ljudska prava, jednakost svih ljudi svagdje i uvijek.