Oduprli smo se jednom i opet ćemo!

Agencija za elektroničke medije, kao što smo izvijestili, nedavno je službeno opomenula HRT zbog toga što serijal “Nepokoreni grad” nije vizualno označen kao sadržaj koji “s obzirom na količinu nasilja može ugroziti fizički, moralni ili mentalni razvoj maloljetnika”, pa se nalaže da HRT to odmah učini. Pomnim gledanjem dosadašnjih epizoda može se slobodno konstatirati da su tek dvije ili tri sekvence ponešto nasilnije, ali ništa više od sličnih scena iz većine recentnih filmova koji se regularno daju u televizijskom prime timeu. Najcitiranija je svakako ona sa štakorom Karlom kojim se ustaški agenti služe da u epizodi “Crna kožna torba” iznude priznanje od uhapšenog ilegalca.

Međutim, cijeli se serijal puno subverzivnijim čini na jednoj drugoj razini, koja mora da je zapravo iziritirala Agenciju. Nastao početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, on evocira Zagreb s početka Drugog svjetskog rata i današnje gledatelje, pogotovo onim što daje u drugom planu, može podsjetiti što mi to danas, ako ništa onda barem simbolički, nasljedujemo. Jer kad ustaška postrojba promaršira Zrinjevcem i pjeva “Puška puca, a top riče…” ili kad se gradska pročelja okite zastavama s kockastima uzorcima, nama danas, puno više nego ondašnjem gledateljstvu, postaje iznenada jako nelagodno zbog svih tih nenamjeravanih efekata koje proizvodi jedan stari proizvod zagrebačke televizije.

Jer, postavlja se gotovo pa fatalističko pitanje, ima li danas uopće ičega politički novoga u odnosu na davne dane. Baš nas taj “Nepokoreni grad” tako nepogrešivo podsjeća da današnja stadionska skandiranja imaju svoj jasan izvor u ustaškim marševima, da je dizajner odora današnjih vojaka doslovno precrtao desen odore ondašnje vojnice, te da je koloristička i zvučna kulisa današnjeg društva ponekad vrlo slična audio-vizualnoj kulisi serije o počecima NDH.

Hoćemo reći da je za “moralni i mentalni razvoj maloljetnika” opasniji jedan takav neočekivani i slučajni simbolički udar sličnoga, da ne kažemo istoga, koje pristiže iz, nama sada već daleke, prošlosti. Pa kad se, dakle, danas suočimo sa svim tim “uhićenjima”, “bojovnicima”, “bojišnicama” i ostalom ondašnjom retorikom, toliko sličnom današnjoj, ne ostaje nam drugo nego da se zapitamo nije li zapravo zaborav revolucionarnog otpora (vidi naš prilog “Aktiv”), a ne nasilje, ono zbog čega bi serija trebala dobiti rigorozniju predikaciju. Na primjer, onu koja kaže da “može ugroziti fizički, moralni ili mentalni razvoj građana u tranzicijskom društvu”.