Politika inata u BiH

Bosna i Hercegovina je zemlja koju u listopadu očekuju opći izbori, zemlja gdje je nedavno održan skup na kom su se prvi put zvanično, nakon “jednostranog proglašenja nezavisnosti”, kako se to u Srbiji predstavlja, našli predstavnici Srbije i Kosova, zemlja u kojoj je neko izgleda konačno upalio makar prigušeno svjetlo. Jedna od najcitiranijih osoba povodom toga je Tanja Topić, koju neki predstavljaju kao političku analitičarku, neki kao naučnu saradnicu u Fridrih Ebert štiftungu u Banjaluci, neki kao medijsku analitičarku, a mi ćemo kao našu sagovornicu.

Kako biste ocijenili nedavni ministarski skup u Sarajevu?

– Skup nije opravdao očekivanja učesnika, prije svega iz BiH. Najmanje što se očekivalo bilo je saopštavanje datuma za viznu liberalizaciju, do čega nije došlo. Sama priprema skupa protekla je u tipičnim bosanskohercegovačkim razmiricama, tako da se stekao utisak kao da ne žele pomake. Poslije susreta neki političari su u javnosti izrazili veći skepticizam prema Evropskoj uniji, što se s jedne strane može posmatrati kao izgovor za ono što nisu uradili u reformskim procesima, a s druge da svu krivicu za stanje u BiH pripišu međunarodnoj zajednici. Očekivanja su bila prevelika, a poruka tanka. Evropska unija je zaokupljena problemima unutar svoje zajednice, tako da je izostalo pojačano zalaganje za zemlje regiona. Skup je imao simbolički karakter i tako ga je trebalo posmatrati od početka.

Poruke nade i ohrabrenja

U toku su pripreme za predizbornu kampanju. Smatrate li da će se išta izmeniti u odnosu snaga na političkoj sceni u Republici Srpskoj, ali i BiH, a samim tim i u zvaničnoj politici zemlje koja je non-stop pred finansijskim kolapsom?

– Zemlja nije samo pred finansijskim kolapsom. Vlast formirana nakon oktobarskih izbora 2006. ostvarila je siromašne rezultate, zemlja se našla u svojevrsnoj blokadi i gotovo da se većina reformskih procesa našla u zastoju. Lično, očekujem neke promjene poslije ovogodišnjih izbora. Problem će i dalje predstavljati formiranje i funkcionisanje vlasti na državnoj razini. Za formiranje vladajuće koalicije svakako će biti nezaobilazna jedna, eventualno dvije političke partije iz Republike Srpske, sa tzv. srpskim predznakom, dvije bošnjačke i dvije tzv. hrvatske partije. U takvoj konstelaciji i zadovoljavanju nacionalnih i entitetskih principa teško je ostvariti funkcionalnu vlast na državnoj razini. U Republici Srpskoj ne očekujem da bi Dodikov SNSD mogao ponoviti izborni rezultat iz 2006, što znači da će mu biti potreban koalicioni partner. To je samo po sebi dobro, s obzirom na to da demokratija nije konsolidovana, da su institucije sistema slabašne i nefunkcionalne, te da su mnogi mediji stavljeni pod političku i ekonomsku kontrolu.

U posljednje vrijeme u toku je jedan pozitivan trend: sve su češće predsjedničke posjete,  poput one Ive Josipovića, u Srbiji je usvojena kakva-takva Rezolucija o Srebrenici, Boris Tadić najavljuje posjetu na 15. godišnjicu. Koliko je to ohrabrujuće?

– Ohrabrujuće je u smislu da političare u BiH nužno mora natjerati na promjenu dosadašnje politike. Uticaj lidera iz regiona je nesumnjivo velik i može doprinijeti da se promijeni sadašnji kurs u BiH. Naravno, ne treba očekivati previše. Rezolucija o Srebrenici izazvala je burne reakcije u RS-u, a rukovodstvo tog entiteta istaklo je da nema ništa sa njom – srebreničkim se žrtvama do sada poklonio jedino nekadašnji predsjednik RS-a Dragan Čavić 2004. godine. Zato nemam iluzija da će ova generacija političara RS-a imati hrabrosti da napravi iskorak i suoči se sa sopstvenom mračnom stranom. Ohrabruje što Tadić najavljuje odlazak u Srebrenicu, zanima me da li će sa njim doći Dodik i ostali iz RS-a, u što ne vjerujem. Dugoročno, samo jasan kurs zvanične politike Srbije, uz jasno priznavanje suvereniteta i cjelokupnosti BiH, može uticati na političke tokove u BiH i njenu stabilizaciju. Važno je da su poruke Josipovića i Tadića vjerodostojne, stiče se utisak da tako i misle, i to je ohrabrujuće, pogotovo što znamo na kakve prepreke i probleme nailaze u svojim zemljama.

Koliko je zbog Istanbulske deklaracije poremećen odnos Beograda i Banjaluke?

– Jako. U Banjaluci se burno reagovalo na susret Harisa Silajdžića i Tadića i potpisivanje Istanbulske deklaracije. Do tada se Silajdžić permanentno napadao kao političar mračnjak, zarobljen u prošlosti, nespreman da pruži ruku i normalizuje odnose sa Srbijom. Međutim, kada je na opšte iznenađenje učinio taj iskorak, opet je bio izložen salvama optužbi iz RS-a. Odmah su počele letjeti strelice da Srbija i Beograd nemaju partnera u Sarajevu ni u Silajdžiću. Utisak je da je Republika Srpska ljuta, jer je izgubila ekskluzivitet u odnosima sa Beogradom. Tadić je morao doći u Banjaluku da se pravda kako nije znao da je Silajdžić prekršio proceduru. Da Srbija malo popušta “mlađem bratu” pokazuje i dolazak Vuka Jeremića u Banjaluku uoči samita u Sarajevu. On je podvukao da je Srbiji veoma stalo do toga šta misli RS. Odnosi jesu bili narušeni, Srbija ih, sada se stiče utisak, želi popraviti i izgladiti, opozicija i javnost u RS-u se ljute zbog srbijanske izdaje. Neke opozicione partije otišle su u svojoj infantilnosti tako daleko da su tražile da Srbija i RS moraju imati zajedničku spoljnu politiku. Dok Srbija prešutno prihvata i ne reaguje na takve stvari, BiH će biti u ozbiljnim problemima.

Veliki uticaj Turske

Da li je uloga Turske zaista toliko velika kako se misli?

– Turska je odigrala veliku ulogu i učinila ono što su mnogi smatrali da je nemoguće. Srbija ima svoje interese u odnosima sa Turskom, a sa BiH su odnosi na niskoj razini. Samo posredovanje u potpisivanju Istanbulske deklaracije i dovođenju za isti sto Tadića i Silajdžića veliki je iskorak u dosadašnjim odnosima. Turska ima znatan uticaj u BiH, pogotovo u bošnjačkom dijelu. Otvoren je dijalog tamo gdje nije postojao i taj veliki uticaj mora da bude iskorišten na pravi način.

Posjeta Silajdžića Beogradu otkazana je zbog aviona, a onda i zbog Ilije Jurišića. Stiče se utisak da se preko Jurišićevih leđa vodi jedna gruba politika koja pokazuje da tu čovjek nikada nije bio u prvom planu?

– U BiH smo navikli na politiku inata. Mnogo stvari se čini da bi se onima drugima zabio prst u oko, mnogo stvari se čini jer se vjeruje da će upravo one donijeti pobjedu na izborima svake dvije godine. Mnogo je kalkulacija i manipulacija, u kojima čovjeka nema nigdje. Postoji još jedna strašna istina o BiH, da su uglavnom svi političari koncentrisani na svoje etničke kolektivitete, vode politiku u kojoj dominantno mjesto predstavljaju tobože interesi etničkih grupa, oni nastavljaju diskriminisati pojedince, građane, takozvane ostale i nakon presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Politike u BiH su slijepe, vide samo svoje patnje, svoje interese, svoje žrtve i tuđe zločine. U takvim odnosima nema pojedinca koji bi napravio iskorak, pa i u ovom pravcu o kojem govorite – da čovjek bude u prvom planu.

Prilikom posjete Josipovića Milorad Dodik pozvao je Hrvate iz Posavine da se vrate. Koliko je iskren taj poziv?

– Tužno je da smo morali čekati više od 15 godina da uslijedi javni poziv Hrvatima da se vrate u Republiku Srpsku. Mislim da je to bilo moguće učiniti i ranije. Čini mi se da nije dovoljno naglašena činjenica da je sa prostora današnje RS protjerano oko 200 hiljada Hrvata, da se sadašnja politika nije jasno distancirala od one koja ih je protjerala. Bojim se da je za istinski povratak kasno. Ako je taj poziv bio doista iskren, onda je za očekivati da će vlada RS i Dodik, koji je taj poziv javno uputio, učiniti mnogo više na stvaranju uslova za povratak. Veoma sam skeptična, ali se nadam da će me vrijeme i djela demantirati. Također je trebalo puno ranije stvarati klimu da su građani koje smo protjerali dobrodošli na svoje. Ne znam koliko takva klima postoji u Republici Srpskoj, odgajanoj na nacionalizmu.